Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pričepilo vas je? Podržite revoluciju!

Julian Assange je u pritvoru. Eric Cantona nije podigao svoju ušteđevinu iz banke iako je pozivao na rušenje bankarskog sustava. Nakon toga se može samo ponovno slegnuti ramenima, ostati ciničan i preglasan manjinom. Ili postoji i drugi način?

Kako privući pozornost demokratski izabrane vlasti kad se ponaša apsolutistički i provesti modernu revoluciju? Na primjeru Hrvatske vidjelo se da tradicionalna sredstva ne pale. Na trenutak se vlast osvrnula, ali uz par spretnih, mada prozirnih šahovskih poteza Vladimira Šeksa, naši su se apsolutisti za čas našli u krevetu sa sindikatima, pa je cijeli građanski otpor očitovan sa 700 do 800 tisuća potpisa izbrisan “bitnijim” potpisom na još jedan u nizu dogovora između Vlade i socijalnih partnera.

Dogovoren je referendum o referendumu, koji će sniziti kriterije za pokretanje ovog instrumenta neposredne demokracije. Tako će se HDZ – stranka koja će, navodno, pasti na četrdesetak zastupnika u Saboru nakon sljedećih izbora – začas moći snaći i naći na ulici pozivajući se na demokratsko pravo koje je već jednom uskratila građanima iz razloga da bi išla na ruku svojim financijerima.

Nakon dogovora o referendumu nije došlo do prosvjeda niti masovnog uzbuđenja, jer zašto i bi kad se u Hrvatskoj masovno prosvjeduje samo zbog zaštite ratnih zločinaca? Svi ostali prosvjedi u zadnjih 10 godina, koliko smo tonuli u dugove, stanu pod tratinčicu.

Ne treba se iznenaditi ako Hrvatska uskoro dobije svoju “čajanka partiju”, koja kao ni u SAD-u neće baš biti povezana s “desnijom” stranom demokratskog sustava, ali je nekako jasno da su ljudi na ulici instrumentalizirani od strane republikanaca. Nije lako biti republikanac nakon Busha, kao što neće biti popularno biti HDZ-ovac nakon razdoblja Ive Sanadera i Jadranke Kosor.

Ivo Sanader, nažalost, bio je neka vrsta hrvatskog prosvijećenog apsolutista s velikim upitnikom nad riječju “prosvijećen”. Apsolutist je bio po karakteru, a po činjenici da je raspolagao novcem koji je konačno prokapao izvana, “dignuo je standard”, pokrenuo investicije, investirao, gradio, investirao, gradio, može se reći da je njegovo doba bilo zlatno. Naličje takve “što vam fali?” vladavine nam se otkrilo u cijelom svom užasu kada je nastupilo razdoblje Kosorice i restrikcija na istom tom financijskom tržištu odakle je cuclao kredite.

Nije nama podignut standard, ispostavilo se, porasli su nam apetiti koji se financiraju novcem koji nismo zaradili. Taj novac ima, očito, svoju valutnu klauzulu, koja otprilike ovako funkcionira: ako ekonomija i javne financije krenu nizbrdo i nacionalna valuta krene propadati, sami ste na vjetrometini. Sav novac koji ste posudili, a planirate ga otplatiti plaćama primljenim u kunama, plaćat ćete više zato što je kuna bezvrijedna. Cijelo to vrijeme, prema mišljenju neovisnih financijskih stručnjaka nenavezanih na banke, poput Marije Duljković, Hrvati neopravdano plaćaju kamate svojstvene zemljama koje su nestabilne i u kojima stanovništvo nerado otplaćuje svoja dugovanja. Neopravdano, smatra Duljković, jer je razina naplate kredita u Hrvatskoj godinama bila na nivou koja takvoj tezi ne odgovara.

Imali smo bankarske afere u kojima se prozrelo da se novac tih nadnacionalnih magova po Hrvatskoj dijelio neoprezno, upravo onima koji nisu bili voljni vraćati kredite. Nenaplaćeni krediti su doveli do nacionalizacije skandalima opterećene Hypo banke, samo jedne u nizu saniranih banaka zbog krize. Jedino što Hrvatska zna učiniti po tom pitanju je slegnuti ramenima, kao što to radi u diplomaciji i u svim drugim situacijama kad se nađe pred inozemnom nadnacionalnom kompanijom, zvala se ona Crkva, Hypo banka ili Europska unija. Stvarna moć očito nije u rukama država, nego u rukama nadnacionalnih financijskih institucija, koje su dovele do krize i koje su vlasnici istih tih država, a premašuju njihove BDP-e i brojem zaposlenih nadmašuju broj stanovnika nekoliko puta.

Hrvatska se po svoj prilici neće domisliti izlaska iz ove paukove mreže, ali zato se u inozemstvu događaju promjene. Stvaraju se nadnacionalni pokreti, koji ne pristaju na unaprijed zadano stanje koje se brani dogmama, poput prava države da zadržava informacije ključne za funkcioniranje društva.

O WikiLeaksu je rečeno dovoljno da je čak i većini jasno da se nebiranim sredstvima pokušava zagušiti sloboda govora i protoka informacija. To, opet, znači da je cijelo vrijeme istina tretirana kao nešto štetno. Što će pokazati istina o bankama koje su sljedeće na redu za curenje i za koga će ona biti štetna, treba vidjeti. Zasad znamo tek da banke i kartičarske tvrtke nisu bile saveznik curenju istine o stvarnim odnosima u diplomaciji, nego protivnik koji WikiLeaks pokušava oboriti uskraćujući mu novac blokiranjem računa i uskraćivanjem usluga transakcija.

Osim istinom, protiv bankara se teoretski može boriti i njihovim sredstvima. Slavni nogometaš Eric Cantona, koji svakako nije usamljen u svojim mislima o pogrešno postavljenim odnosima moći, predložio je sljedeće:

“U današnje vrijeme protestirati na cesti – čemu to? Samo okrećeš sve protiv sebe. Sjajno je govoriti o revoluciji i uzimati oružje, no ne možeš ići unaokolo i ubijati ljude. Revolucija se može napraviti vrlo jednostavno. Sustav je izgrađen na bankama. Stoga, ako želite srušiti sustav, srušite banke. Pa tako umjesto da tri milijuna ljudi izađe na ulice i maše transparentima, bolje bi bilo da odu u svoje banke i povuku sav svoj novac jer će banke onda nestati, bez pušaka… A onda će nas vladajući morati slušati na drugačiji način.”

Nažalost, ni sam to nije učinio, kao ni 40.000 fejsbukovaca koji su se zakleli da će pomoći inicijativi. E, sad, nakon toga se može ponovno slegnuti ramenima i ostati ciničan i preglasan manjinom. Ali, ususret curenju dokumenata o financijskim institucijama, farmaceutima i naftašima (koji manje-više donose tek bolest i onečišćen okoliš), nije naodmet razmišljati o nadnacionalnoj oporbi sustavu u čijoj hrvatskoj franšizi živimo.

Zato, da parafraziramo gospođu Kosor, koja je, pak, parafrazirala Kennedyja: ne pitajte se što otpor bankarima i njima sličnima može učiniti za vas, već što vi možete učiniti za njega. WikiLeaks će im odbiti makar pero.

Povratak na Net.hr