banner

ANALIZA ĐURĐICE KLANCIR

PREDSTAVA U KOJOJ SU SE VADILI I KOKAIN I ANEMIJA I YUTEL…; Jesmo li trebali primirje ili prave odgovore na pitanja s kojima je sve krenulo?

Predsjednik Milanović je prije dva mjeseca krenuo u fajt s premijerom s temom koja je izuzetno bitna, o tome koliko je Vlada bila upletena u istragu u aferi Janaf, no, danas više nitko to niti ne spominje

Milanović i Plenković su se toliko natezali oko tehnikalija za sjednicu Vijeća nacionalne sigurnosti, tko je kome pisao, a tko smije pisati, kada će točno biti, u kojoj zgradi, da je na kraju, kada se sjednica konačno dogodila, sve skupa ispalo kao ispuhani balon. Teme iz priopćenja izgledaju kao lanjski snijeg, nikakvog novog ili bitnog iskoraka. Po svemu sudeći, bilo je to ceremonijalnih tri i pol sata zajedničkog sjedenja, zajedničko fotografiranje, i onda izjava premijera Plenkovića, vidno raspoloženog unatoč maski koja skriva većinu mimike lica – da je to bio “sjajan sastanak”.

Slavodobitno je naglasio da je predsjednik Zoran Milanović na sjednici Vijeća nacionalne sigurnosti za nijansu promijenio svoj stav oko napada na Banske dvore, da je prihvatio da se radilo o “djelu s obilježjima terorizma”. I to je sve.

Radi se dakako o događaju od prije više od mjesec dana, na koji još podsjećaju barikade na Markovu trgu, ali još nema okončane istrage i cjelokupne rekonstrukcije o razmjerima napada. Događaj je to koji nipošto ne treba podcjenjivati, ali u trenutku kada je u fokusu cjelokupne hrvatske javnosti dramatično stanje u zdravstvenom sustavu, po priopćenju i nastupu premijera Plenkovića, moglo bi se zaključiti da se zdravstveno stanje nacije na sjednici VNS-a nije osobito razmatralo. “Članovi Vijeća primili su na znanje informaciju o aktualnom stanju u vezi s epidemijom koronavirusa u Hrvatskoj”, stoji u službenom priopćenju.

Na pitanje novinara je li predsjednik Milanović kritizirao epidemiološke mjere, Plenković je odgovorio: “Ne. Ta tema je apsolvirana i to smo konstatirali”. Dan kasnije Milanović je ipak medijima objasnio da je na sjednici otvorio pitanje obaveznog cijepljena “i njegove povezanosti s člankom 17. Ustava”. Za njega sjednica nije bila “sjajna”, ali je bila “ok”.

Prividni ulazak u novu fazu…

Na prvi pogled, kao da ulazimo u novu fazu odnosa Milanovića i Plenkovića. Kao da je Milanović pustio Plenkoviću da si malo kapitalizira održavanje ovo sjednice VNS-a, da se ugnijezdi interpretacija kako je njihov osobni rat završio.

S jedne strane tekla je hrvatska stvarnost, sve veći broj zaraženih koronavirusom, bizarne odluke Stožera, sve teži dolazak do bilo kakvog liječnika za bolesti koje nisu koronavirus, upozorenja poduzetnika da im je sve teže funkcionirati, online nastava, sudske presude, nove korupcijske afere ili novi krakovi starih, a s druge strane se odvijao dijalog, ili možda točnije – čerupanje, predsjednika i premijera te iste države, u kojem su se svi ti problemi spominjali tek uzgred, na marginama, a teklo je neštedimice prekapanje po njihovim biografijama, osobnim odnosima, uz mnogo procjena tko je od njih dvojice imao uspješniju karijeru.

Odnos Pantovčaka i Banskih dvora nipošto ne bi trebao biti idiličan. Dapače, zemlja s ovako slabim demokratskim standardima očajnički treba kontrolne mehanizme gdje god je to moguće, i doista je poželjno da predsjednik države “bdije” nad Vladom, nad premijerom, da promatra, prigovara, upozorava. Kad nastane mutež, predsjednik države bi mogao pomoći razbistriti, naglasiti kurs, založiti se za bitno.

Zoran Milanović je, činilo se nakon njegova prvog nastupa, nakon pucanja afere Janaf, krenuo u dobrom smjeru. Upozorio je javnost da smatra da je premijer Andrej Plenković “trebao znati” za istragu protiv predsjednika Uprave Janafa, Dragana Kovačevića, u onom trenutku kada su istražitelji već bili pred Klubom Dragana Kovačevića, u jesen 2019., i da je nevjerojatno da je Vlada tog istog Kovačevića, pod istragom, izabrala u veljači 2020. ponovno za predsjednika Uprave strateški važne državne kompanije. Da je to trebao znati i Davor Božinović, ministar policije i potpredsjednik Vlade, da je trebao biti informiran ako PNUSKOK ide u akciju, da je onda to trebao znati i premijer.

Iako je Plenković nakon toga mnogo puta rekao da nije znao, i da je to znak da se njegova Vlada ne pača u rad DORH-a, istina je da mu mnogi nisu povjerovali, i da mi i dalje živimo u zemlji u kojoj se smatra da je DORH, uz manje ili više vidljive dokaze, prilično prikopčan na politiku, i da se ovdje pod normalno poziva glavne državne odvjetnike u Banske dvore.

Je li završio sukob Milanovića i Plenkovića. I je li uopće postojao?Foto: Pixsell

Dobar početak i ubrzo – poskliznuće

Kada je Milanović krenuo u fajt oko raščišćavanja modela istrage Dragana Kovačevića, bilo je jasno da radi za javni interes. Ali onda je nepovratno skliznuo s dobrog kursa. Očigledno zato jer je i on dolazio u tajni Klub Dragana Kovačevića skrenuo je u banaliziranje postojanja tog Kluba i svega onog što je on simbolizirao – a to je prije svega mjesto potencijalnog koruptivnog dogovaranja poslova. A onda se srozao u vrijeđanje svih onih koji su mu predbacivali Klub, od Rade Borić, Dalije Orešković do Žarka Puhovskog i mnogih drugih. Onaj koji je nudio kroz predizborni slogan “normalno” pretvorio se u nenormalnog čudaka kakav nije bio ni u najbizarnijim epizodama iz vremena dok je bio premijer.

A onda je krenuo rešetati i Andreja Plenkovića, manje njegov politički rad, više njega kao osobu, njega i njegove suradnike. Smišljao je stilske figure zbog kojih je na kraju bilo teško razaznati je li to neki citat iz opusa Velimira Bujanca ili Zorana Milanovića.

Plenković je doista bio u pravu kada je u vrijeme “presicom na presicu” govorio da mora uzvratiti, da je njegova dužnost da odgovori. Milanović je, na kraju tog njihova najagresivnijeg fajta, doista izgledao kao napadač, izazivač, onaj koji gore na Pantovčaku nema bogzna kakvog posla, pa onda pika i podbada, a Plenković kao onaj koji se – mora braniti.

I što sada? Da im povjerujemo da je s “jednim sjajnim sastankom” sve završilo i da imamo ipak predsjednika i premijera koji mogu normalno komunicirati i zajednički bdjeti nad javnim interesima, nad svojom jadnom i izbezumljenom nacijom?

Posve jasno smo naučili da predsjednik države uopće ne može istjerati na čistac ono s čime je krenuo, s informacijom da je premijer “morao znati” o istrazi nad predsjednikom uprave državne tvrtke kojeg je potom ponovno izabrao za to isto mjesto, unatoč istrazi. Ni nakon dvomjesečnog ratovanja, ne znamo što se to zbivalo na liniji Vlada-DORH-Janaf.

Ne znamo niti na što je mislio Plenković kada je poručivao da je predsjednik valjda nervozan jer je bio u Klubu. Vidimo samo da ga nije previše diralo da je u tom istom Klubu bio i njegov ministar Tomislav Ćorić, kojem je Janaf neposredno u resoru. No, ako je Plenković znao da ima nešto više o Milanoviću i Klubu, zašto to nikada nismo ništa saznali?

Obojica nas, nakon “sjajnog sastanka” i proglašenog primirja, ostavljaju zapravo sa svim tim otvorenim pitanjima od prije dva mjeseca. Nema odgovora. Nema rješenja što je to bilo toliko mutno u kraku Afere Janaf koji se penjao i prema Vladi. Najgore je ako se u vrijeme dok su frcale optužbe za kokain, anemiju, Yutel itd., odvijala “tiha diplomacija”, dogovor da se, zapravo, tom beznačajnom puku niti neće ništa objasniti. Ako se samo trgovalo informacijama, da bi se postiglo primirje.

Uostalom, i ovo primirje će biti kratkog vijeka. Samo, oko čega će zaiskriti? Hrvatska sigurno ne treba šutljivog predsjednika, ali treba predsjednika koji zna istjerati bitno na čistac. Bilo da je to koruptivno klupko oko Afere Janaf ili pozicija Stožera, ili stvarno stanje u hrvatskom zdravstvu. A jedino što nam ostaje nakon ovog proglašenog primirja je neugodan osjećaj da predsjednik Zoran Milanović naprosto nije u stanju istjerati na čistac niti jednu veliku i bitnu temu koju otvora. Nema gdje neće skrenuti, mahnitati, laprdati… Pa ako bi se već moralo mjeriti, možemo reći da je Plenković ovu igru završio s više blata na dresu, ali je zapravo – pobijedio.

Povratak na Net.hr