Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

NE PLANIRA SE VRATITI

PREDAVAO SAM U ZAGREBU NA FAKSU, A SADA U DANSKOJ PEREM STUBIŠTA: ‘Život sam strpao u auto. Ono što mi je rekla cura činilo mi se suludo’

Priča o bivšem asistentu na fakultetu koji je ostavio sve i uputio se u Dansku gdje sada radi kao perač stepenica: ‘Meni je taj moment, kada sam sjeo u automobil sa svim svojim stvarima, nevjerojatan. Cijeli moj život je bio u tom autu’

Od asistenta na zagrebačkom fakultetu, koji predaje studentima, do perača stubišta u Danskoj s doktoratom filozofije. Zvuči nevjerojatno, zar ne? Upravo je to priča Brune Pušića, koji je poput mnogih spletom okolnosti skupio hrabrosti i u najboljim godinama napustio domovinu u potrazi za boljim životom u inozemstvu. Priča je to o ljubavi i pronalasku sreće, jednako koliko i odraz tragične sudbine jedne prekrasne države.

No, krenimo otpočetka. Sad već davne 2007. godine, Bruno je upisao doktorat iz filozofije na Hrvatskim studijima u Zagrebu te počeo raditi kao vanjski suradnik na Odjelu za nastavničku naobrazbu na Hrvatskim studijima. To je trajalo do 2010. kada se tamo zaposlio kao znanstveni novak na ugovor od šest godina. Držao je predavanja iz Metodike nastave filozofije gdje je podučavao teoriju, da bi nakon nekog vremena počeo držati Praktične vježbe, Korelacijske vježbe i Filozofiju odgoja kao zasebne predmete.

Bruno Pušić, od Hrvatske do DanskeFoto: Tine Sofie Børlum

Prije isteka ugovora, doktorirao je 2016. godine s diseratacijom iz filozofije biologije s temom “Problem vrste i suvremena biologija”, pod mentorstvom cijenjenog hrvatskog filozofa Pavela Gregorića, koji je doktorirao na Oxfordu, radio kao izvanredni profesor na Hrvatskim studijima i trenutačno radi kao znanstveni savjetnik na Institutu za filozofiju, te prof. dr. sc. Damjana Franjevića s Biološkog odsjeka PMF-a.

Problemi s ugovorom

Ugovor koji je sklopio trebao je isteći zadnjeg dana listopada 2016., no Bruno mi je rekao u razgovoru da su u rujnu s njim potpisali aneks ugovora prema kojemu je trebao biti produljen na neodređeno sve dok se ne okonča natječaj za poslijedoktoranda. Međutim, nakon toga za njega počinju problemi. Četiri dana prije istjecanja ugovora dobio je preko e-maila obavijest o isteku ugovora. Sve je završilo na sudu na kojemu je voditelj studija svjedočio da su oni produljenje ugovora napravili protuzakonito. Sud je odlučio da je zbog toga aneks ugovora ništavan, a Bruno se našao na “ulici”.

“To me je posve ubilo jer mi nije bilo jasno kako je to moguće da mi institucija uruči ugovor koji je protuzakonit bez ikakvih sankcija za njih”, odgovora mi Bruno na pitanje kako se osjećao u tim trenucima.

Iako je imao 10 godina iskustva kao predavač na fakultetu, a radio je i u državnom povjerenstvu za natjecanje iz filozofije, novi posao u struci nije mogao tako lako naći, tako da je na molbe za poslove u školama redovito dobivao odbijenice. “To me je deprimiralo jer mi se činilo da u nekoj normalnoj zemlji, gdje postoje pravila i kriteriji, ne bih trebao imati problema ako već 10 godina predajem, imam super referencije i evaluacije od studenata”, kaže Bruno.

Turistički vodič na biciklu

Ipak, nije čekao da mu posao dođe sam od sebe, pa je 2017. godine završio za turističkog vodiča te se odmah potom zaposlio na obali gdje je tri tjedna vodio “Bike and Boat” biciklističke ture po srednjem Jadranu. To mu se svidjelo jer je inače volio bicikliranje. Nakon toga se vratio u Zagreb, gdje se zaposlio na sličnom poslu kod dva dečka koji su mu se činili “cool” u tek pokrenutoj firmi. Odmah su mu rekli da mu ne mogu puno platiti. Tako je za oko 3500 kuna počeo voditi ture na biciklima pokazujući turistima znamenitosti Zagreba. Prvi tjedan im je složio ured, formirao obje ture koje je firma vodila, a održavao je i bicikle.

“To mi je u startu bilo u redu, dogovorili smo se da radim pet dana u tjednu a dva dana da sam slobodan. Dao sam srce u to, rekao sam i da mogu dulje ostati ako im ‘gori’, tj. da mi neće biti problem ako zatrebam.” Međutim, onda se dogodila “klasična hrvatska priča”, kako kaže. Budući da sam bio jedini zaposleni, pitali su ga da dođe raditi jednu subotu, pa drugu, da bi to postalo svaki vikend u tjednu.

Kasnije, kada su na njegovu preporuku zaposlili još jednog radnika, željeli su mu platiti još manje novca nego dok je radio sam, što mu je bilo premalo za količinu posla koju je morao odrađivati. Nezadovoljstvo se nakupilo i u srpnju 2018. godine uručuje otkaz. “Imao sam osjećaj da me iskorištavaju za kikiriki od novca.”

Zaposlio se na šest mjeseci u jednom velikom trgovačkom lancu gdje je slagao police i skupljao kartone. Posao nije bio toliko loš i tvrtka je bila korektna, kaže, jedino je bio problem što je osjećao da nije bio za njega, iako mu je privremeno odgovarao budući da je mogao “isključiti mozak” i ne razmišljati o nezahvalnoj situaciji u kojoj se našao.

Odlazak u nepoznato

U međuvremenu je preko interneta, dok je u slobodno vrijeme igrao videoigre, upoznao Tinu iz Danske koja je tada bila u jednako lošoj situaciji. “Tu smo se našli, počeli pričati o tome kako smo u sličnim situacijama. U jednom trenutku mi je prekipjelo i odlučio sam otići iz Hrvatske u Dansku, u nepoznato”, prepričava Bruno kako je došlo do toga da je završio u toj nordijskoj zemlji.

Auto u koji je stao čitav život našeg sugovornikaFoto: Bruno Pušić

“Meni je taj moment, kada sam sjeo u automobil sa svim svojim stvarima, nevjerojatan. Cijeli moj život je bio u tom autu”, nastavlja svoju priču Bruno i kaže da se uputio u avanturu za Kopenhagen. “Kada sam došao prva slika koja mi se urezala u pamćenje je most između otoka Fyn i otoka Sjaelland. Tada sam nazvao Tinu da vidim je li doma. Rekla je da jest i to mi se sve u tom trenutku učinilo ‘suludo’, nisam mogao vjerovati da sam to doista napravio.”

Posao čistača stepenica

Za samo tjedan dana od kada je došao u Dansku zaposlio se kao čistač stepenica. Prva star koja ga je odmah iznenadila je da ga je poslodavac pitao koliko sati želi raditi. “20, 30, 37 sati? Tu sam totalno ostao u šoku, jer mi je u glavi bilo da će mi valjda on reći koliko ću raditi.” U nevjerici je rekao da želi raditi između 30 i 35 sati. Radni tjedan je tamo, inače, 37 sati.

Druga stvar koja ga je iznenadila je da kao radnik u Danskoj imaš pravo odbiti određene poslove. Primjerice, navodi da u njegovoj firmi postoji raspodjela poslova na čišćenje stepenica, stanova, čišćenje ureda, detaljno čišćenje itd. Nakon nekog vremena, odbio je čistiti urede jer je shvatio da to nije za njega. “Bilo mi je neobično da mogu odbiti posao. Prihvatio sam posao čišćenja stepenica te sam sam sebi kreirao radni tjedan.”

Bruno u Danskoj zarađuje 13.000 kunaFoto: Bruno Pušić

Kada je u pitanju plaća, u početku, dok nije naučio raditi posao i ubrzao se, bio je plaćen po satu – 125 kruna bruto po satu, što je ekvivalent 125 kuna. Kasnije, kada se ubrzao, a plaća stabilizirala, dobivao je oko 13.000 kuna neto za otprilike 140 sati posla mjesečno.

Posao mu se zasad sviđa jer dobije tjedni raspored čišćenja stubišta i sam odlučuje kada će to obaviti u danu, budući da mu je zadano radno vrijeme od 7 do 19 sati. “Odem i napravim posao kada mi odgovara, neovisno o dobu dana”, a dodaje i da sada zna obaviti posao i prije vremena. Šefu je jedino bitno da se klijent ne žali i da je kvaliteta obavljenog posla na nivou. No, naglašava da je to posebnost tog posla i da bi na nekom drugom poslu vjerojatno bilo drukčije.

Danski kao uvjet integracije u društvo

U međuvremenu je preko aplikacije počeo učiti danski, a u rujnu kreće u školu kako bi ga što bolje i prije naučio. “U trenutku kada položiš danski sva vrata su otvorena. Dok ga ne znaš, poslovi su ograničeni na poslove u kojima nisi u direktnom kontaktu s klijentima”, govori Bruno koji si je odredio i ciljeve.

Kratkoročni mu je cilj naći posao koji bi bio bolje plaćen ili koji bi bio u njegovoj sferi interesa. Srednjoročni cilj je da nauči programirati, HTML, JavaScript i nauči se služiti grupom softwarea koje treba znati da bi mogao raditi kao sistemski administrator. “Dugoročni cilj mi je naučiti danski koji je nužan za potpunu integraciju u društvo i eventualno rad u školi, a onda i švedski i norveški koji su dosta slični danskom”, dodaje.

Život je skuplji

S Brunom sam razgovarao i o cijenama i životu u Danskoj. Kaže da su cijene hrane, pića, slatkiša i ostalih svakodnevnih proizvoda u supermarketima u Hrvatskoj u prosjeku oko 10 posto niže. U Danskoj se, primjerice, mlijeko ne može naći ispod osam kuna po litri, ali se zato gusti sok za razrjeđivanje može kupiti već za sedam kuna.

U Kopenhagenu i Roskildeu, gdje je boravio, kaže da su inače sve uslužne djelatnosti izuzetno skupe, poput primjerice restorana ili kina. Cijena jedne kinoulaznice stoji 105 kuna po osobi. Cijene jela u “normalnim” restoranima su između 200 i 400 kuna po osobi, a u skupljim restoranim od 600 do 800 kuna. Doduše, kaže da postoji puno malih restorana s brzom hranom gdje se prodaju kebabi po cijeni između 45 i 65 kuna.

Smještaj je također jako skup. U slučaju soba u stanu cijene variraju, tako da ih se može naći po cijeni od 3000 do 7000 kuna mjesečno, ovisno o četvrti, pogledu, namještenosti itd. “Ja živim s Tinom u stanu u centru Roskildea i nas taj stan s režijama dođe 10.000 kuna mjesečno.” Na gorivo potroši oko 600 kuna mjesečno. Nije pažljivo pratio, no čini mu se da su cijene goriva u Danskoj nešto niže.

Odsutnost korupcije i radna etika

Na pitanje kakvi su mu prvi dojmovi vezano za dansko društvo, Bruno je prvo rekao kako mu je “osvježenje” potpuna odsutnost korupcije pri zapošljavanju. “Ovdje je strani pojam da preko veze dobiješ posao. Jedna cura mi je čak rekla, kada sam joj ispričao kako se u Hrvatskoj dobiva posao: ‘To je tako srednjovjekovno”.

Doduše, dodaje kako je bila aktualna priča o pranju novca Dansk Banka za rusku mafiju. Kaže da je Dance ta afera šokirala i da su sve promatrali s nevjericom. “Prije te afere otkrili su nekoliko firmi koje su kroz porezne oaze na legalan način izbjegavale plaćanje poreza. Slučaj s Dansk Bankom je bio prvi gdje je danska banka bila direktno umiješana u korupciju na toj razini. Reakcija je bila da su odmah poduzeli mjere da se to ponovno ne dogodi.”

Oduševila ga je također i radna etika Danaca za koju kaže da je “predivna”. Djeca s 13 godina lagano ulaze u svijet rada, radeći po nekoliko sati tjedno. Kada napune 18 godina od njih se očekuje da imaju formirane radne navike i da se odsele od roditelja. Kao eventualni problem kod Danaca vidi njihovu potpunu predanost radu, što se manifestira na način da se ne mogu opustiti i prepustiti trenutku. Usmjereni su na rad i štednju, no kaže kako je dobio dojam da među Dancima vrijedi “Janteov zakon”, koji nalaže kako se ne smije isticati i misliti da ste na bilo koji način bolji od drugih. “Ako radiš bolje plaćen posao ili si kupiš neku luksuznu stvar, automobil ili kuću društvo će te promatrati podozrivo.”

Zanimalo me je i koliko se Danci razlikuju od Hrvata. Potvrdio mi je pretpostavku da su mnogo zatvoreniji od Hrvata. Kao primjer navodi sebe koji je za hrvatske standarde bio zatvoren, a u Danskoj se doima poput ekstroverta. Takva se osobnost, kaže, odražava i na ljubavne odnose parova, tako da u slučaju nesuglasica drukčije reagiraju nego prosječan hrvatski par. Danski parovi skloniji su potiskivanju pravih osjećaja i nastoje izgladiti stvar uljuđenim i naoko finim razgovorom bez pretjeranog podizanja glasa.

Što će sudbina donijeti Bruni, hoće li stubište biti put do raja, samo vrijeme može pokazati. Kaže da mu je super živjeti u Danskoj, iako mu zna nedostajati ispijanje kava u kafićima koje tamo nije uobičajeno. Na pitanje planira li se vratiti u Hrvatsku nedvosmisleno odgovara: “Ne planiram se vraćati, možda pod stare dane, ali u bližoj budućnosti ne. Osim za godišnji. Konačno sam u zemlji gdje se trud i rad isplate.”

Povratak na Net.hr