Ovo mi je 50. sezona, na terenu ne štedim ni unuke, a tko izgubi mora nahraniti 120 ovaca...

Marijan Turina sa 64 godine nogometaš je koji vječno traje. Kreće u svoju 50. nogometnu sezonu, kao igrač koji je skupio više od 1500 utakmica, po čemu mu, barem u Hrvatskoj, nema ravnog. Vjerojatno je i u svijetu u samom vrhu.

Možemo slikovito kazati da ovom stanovniku Volodera venama teče nogometna krv.

Došli smo k obitelji Turina na vrijeme za početak obiteljske utakmice. Svakog petka, subote, a i poneke nedjelje dok nema prvenstva na ledini iza kuće sastaju se dvije momčadi Turina u igri na male golove. Plavi protiv crvenih. Jednu ekipu je predvodila mlađa kćer Jelena, a drugu junak naše priče Marijan. Traka oko glave, dulja kosa i brada zadnje su 24 godine njegov zaštitni znak.

Pokretanje videa...

01:46

Marijan Turina | Video: Nikola Čutuk/PIXSELL

- Počeo sam kao junior 1971. i godinu kasnije zaigrao za seniore, za koje i danas igram. Sad mi je to 50. sezona u kojoj nastupam kao registrirani igrač - priča nam i vraća se na početke:

- Kad sam prvi put došao na teren, trener mi je kazao da igram halfa. Nisam znao koje je to mjesto u momčadi, pa se trener nasmijao. Danas se to mjesto zove zadnji vezni i još uvijek tu poziciju držim, i to u prvih 11. Na klupi nikada nisam sjedio. To je mjesto koje zahtjeva veliku borbenost i puno trčanja, a i danas puno trčim, jer ne pijem, ne pušim i tri puta tjedno kad nije prvenstvo igramo obiteljske utakmice. Živim za obitelj i nogomet. Mogu reći da nas je ljubav prema nogometu zbližila. Obiteljske tekme igraju moja djeca, unuci i dvije snahe, svi s istim žarom. Nogomet je obiteljski prestiž - pojašnjava nam Marijan dok smo ga pratili prema terenu, gdje je predvodio crvenu momčad.

Ima pet sinova i dvije kćeri. Kaže da je najbolja unuka Marija (11), koja je bila na probi u Osijeku i zadovoljila. Tri su sina registrirana za seniore, a pet unuka igra u kadetskim i juniorskim momčadima.

- Doista smo se uvjerili da će utakmica biti tvrda, startovi žestoki, ali čisti, i da će tata ako izgubi biti jako ljutit - kazala nam je kćer Jelena (24), koja je bila na suprotnoj strani i koja je zadužena za organizaciju obiteljskih utakmica.

Počelo je žestoko i nisu nedostajali startovi u kojima je bilo i hokejaških duela po žestini, u čemu je prednjačio Marijan.

- Tata, ne možeš tako lupati sve oko sebe, pa pazi na unuke, oni su puno slabiji - viče Jelena na oca, a ujedno upozorava i mamu, koja štopa vrijeme čiste igre, da ne psuje, jer su tu novinari.

Nakon dva puta po deset minuta i nakon neodlučenog rezultata, prišlo se izvođenju penala. Plavi su bili bolji, a Marijan je bio van sebe, jer je to nakon 30 pobjeda prvi poraz i svima je prigovarao. Rasprava je poprimila i žestoke tonove, ali je mama spriječila svađu kazavši da se postavi stol te iznese piće, a poražena ekipa da odmah krene nahraniti ovce. Turine imaju stado od 120 ovaca.

Sjedili smo u hladu dok je vječiti mladić Marijan, koji je i na terenu najviše pretrčao, uzeo sok i polako se rashlađujući pričao o svojoj neobičnoj karijeri.

- Zadovoljan sam što mogu još uvijek igrati seniorski nogomet u momčadi sa sinovima Draženom (40) i Ivanom (20), ali i sretan da svi vole nogomet, koji je okosnica obiteljskog okupljanja. Ponekad se tako posvađamo da ni mama (supruga) ne može smiriti strasti i neki odu da se i ne pozdrave, ali sutradan dođu s još većom voljom da pobijede - kaže Marijan dok miče kosu sa čela jer od Jeleninog rođenja britva nije bila na njegovom licu, a škare samo podrezuju dugu kosu.

Za Bobyja Charltona će kazati da mu je uzor u nogometu, ali više voli frizuru kavu je nosio George Best. Duga kosa, jer je Boby bio ćelav.

Od pet klubova čiji je dres oblačio prvi mu je bio Gornjoj Jelenskoj, NK Jelengrad, koji se danas natječe u 2. županijskoj ligi. Najuspješnija sezona, barem po golovima bila je 1978. godine, kad je Marijan od 126 golova, koliko je postigla momčad, zabio ravno 100. Kaže da ga je te godine posebno služio udarac, jer je gotovo svaki završio u mreži. Trenutno nastupa za NK Moslavina Donja Gračanica, zajedno sa sinovima Draženom (40) i Ivanom (20).

- Jednu sezonu sam odigrao u 3. ligi za Voloder, ali sam uglavnom dolazio u klub u nižem rangu kako bih mu pomogao da uđe u viši rang. Mogu se pohvaliti da sam samo jednom isključen, i to na utakmici u Zagrebu, jer je sudac naknadno vidio da jednom protivniku curi krv nakon mog starta i onda me potjerao iz igre. Nogomet je muška igra i tu nema plakanja. Vidite kako mi igramo. Vičem na unuke kad se boje ići u duel i ocu oduzeti loptu. Ako tako nastave, ništa od karijere - pojašnjava najpoznatiji nogometaš u sisačko-moslavačkoj regiji.

Između brojnih priznanja na posebnom mjestu se nalazi priznanje koje je dobio od Sportskog centra iz Kutine, povodom 35 godina nastupanja na zimskim turnirima. Niti jedan turnir u posljednjih tri i pol desetljeća Marijan nije propustio.

Na kraju smo razgovarali s najjačom karikom u obitelji, Marijanovom suprugom Ljubicom, koja nam je rekla da ima više posla od oružara Dinama. Kaže da je navikla jer od petka, subote i nedjelje vrijeme ručka prilagođava nogometu, a navečer prazni sportske torbe i puni mašinu za pranje rublja. Kaže da je ispočetka bilo teško, ali se naviknula na takav ritam te da uživa kad gleda kako igraju međusobno.