Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

FOTO: Dom im je stara škola s zapuštenim WC-ima, čekaju krov nad glavom

Škola u Strmici jasan je pokazatelj da je u tom mjestu, dvadesetak kilometara udaljenom od Knina i uz samu granicu s Bosnom i Hercegovinom, ne tako davno bilo dovoljno djece da im je trebala nova, velika zgrada. Danas se Strmicom sreću rijetki, stariji stanovnici, a škola ne služi svojoj namjeni.

Rat je izmijenio Strmicu. Ljudi su se raselili, pogotovo za vrijeme Oluje 1995., industrija se ugasila i u Strmici više ničeg nema. U nekadašnjoj školi žive oni koji su zbog rata raseljeni ili su izgubili dom i nemaju gdje drugdje. Osamdesetak je obitelji jedan dio svog života proživjelo u školi, a trenutno u sobama nastalima od pregrađenih učionica živi petnaestero ljudi. Zrak je unutar škole ustajao, WC-i izgledaju kao u napuštenim objektima, sobe su male. Na tom mjestu, koje je daleko od slike doma, žive povratnici.

Čekaju krov nad glavom

Mahom nekadašnji nositelji stanarskog prava srpske nacionalnosti, koji čekaju da dobiju neki svoj krov nad glavom. Tu je i Gordana Čalak. Ona još uvijek, dva desetljeća nakon rata, ima status izbjeglice. Gordana Čalak (42) odrasla je bez roditelja u dječjem domu u Mostaru, a kada ju je snajper 1992. ranio, odvedena je u bolnicu u Split. Nakon oporavka je bila smještena u Makarskoj, a 2007. je prebačena u Strmicu. Nema nikoga u rodnoj Bosni i Hercegovini, nikog nema ni u Hrvatskoj. Ponosno pokazuje hrvatske dokumente koje je dobila početkom ove godine, ali hrvatsko državljanstvo još nema mada je pola života provela u Hrvatskoj. U sobi koju je uredila u školi dane provodi ubijajući dosadu i čekajući obećani stan u Kninu, gdje bi konačno mogla pronaći neki posao i započeti samostalan život, kaže.

U vrijeme kada je Gordana Čalak došla, 1992., u Hrvatskoj je bilo preko 400.000 izbjeglica. Danas ih je još 615 s tim statusom, prema podacima UNHCR-a. Uglavnom su to ljudi koji su izbjegli iz Bosne i Hercegovine i s Kosova. No tome treba pridodati i druge bezdomnike: prognanike, uglavnom iz hrvatskog Podunavlja, i povratnike, mahom hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji čekaju obnove svojih kuća, državne stanove u koje mogu useliti ili neki drugi model stambenog zbrinjavanja. S nekima od njih na području Karlovca, Like i Knina razgovarali smo u sklopu dvodnevnog terenskog posjeta UNHCR-a i Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje, a povodom Svjetskog dana izbjeglica koji se obilježava 20. lipnja.

Masovni povratak krajem devedesetih

Među 345.658 povratnika, koliko ih je ukupno registrirano u Hrvatskoj, su i supružnici Koviljka (65) i Milan Petković (71). Zbog Oluje su izbjegli iz Korenice, gdje su imali stanarsko pravo, u Srbiju. Vratili su se 2000., u godini kada je bilo najviše povratnika do sada, čak 20 tisuća. Ukupno se do sada vratilo u Hrvatsku 132.922 pripadnika srpske manjine, što je više od pola izbjeglih, prema podacima UNHCR-a. Međutim, nisu svi i ostali u Hrvatskoj. Procjenjuje se da ih je ostalo 48 posto, uglavnom starijih ljudi koji su se vraćali u ruralna područja.

Masovno su se počeli vraćati krajem devedesetih, ali su im uvjeti povratka bitno olakšani tek nakon pada Tuđmanove Vlade i promjene zakona koji su otežavali srpskom stanovništvu povratak, posebno nekadašnjim nositeljima stanarskih prava. UNHCR procjenjuje da su ljudi izgubili stanarska prava za oko 29.800 stanova. Za njih povratak u Hrvatsku nije značio i povratak u dom. Privatne kuće, koje su zauzeli drugi prognanici, uglavnom su sve vraćene, njih 19. 276, a obnovljeno je 149.575 kuća u što je utrošeno 16,8 milijardi kuna iz državnog proračuna. S godinama se vraća sve manje ljudi, tako je prošle godine u Hrvatsku došlo tek 132 povratnika.

Život nakon povratka

U Korenici je prije rata bilo 75 posto srpskog stanovništva da bi danas imala otprilike isto toliko Hrvata, uglavnom doseljenih iz BiH. Takav se drastični obrat u nacionalnoj strukturi dogodilo u mnogim drugim mjestima u Lici. Petkovići, kao i ostali povratnici s kojima smo razgovarali a koji su se vratili u demografski potpuno izmijenjenu sredinu, kažu da se pridošlo i staro stanovništvo dobro slažu. Petkovići su podnijeli zahtjev za stambeno zbrinjavanje još 1998. godine da bi 2010. dobili stan koji je bio manji od predviđenoga (dodjeljuje se 35 metara četvornih po osobi i još deset m2 za svaki sljedeći član kućanstva) pa su ga odbili.

Sada su na listi za stan u planiranoj novoj zgradi u Korenici, a sve ove godine žive u kući Koviljkinog brata. Za razliku od mnogih u tom kraju koji se žale na nemogućnost zaposlenja, Petkovići s tim nisu imali problema. Čim su se vratili, zaposlio ih je vlasnik popularnog restorana “Macola” za kojeg kažu da je spasio mnoge povratnike davši im posao. Zgrada u kojoj bi konačno trebali dobiti svoj životni prostor bit će izgrađena u sklopu Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja. Tim bi se programom trebalo stambeno zbrinuti sve izbjeglice, prognanike i povratnike koji nemaju trajno riješen smještaj. Takvih je u zemljama potpisnicima programa – Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori – ukupno 74 tisuće.

‘Posla nema’

U Hrvatskoj bi se tim programom trebalo zbrinuti 6.866 osoba, u što će se utrošiti 98 milijuna eura, od čega je veći dio inozemnih donatorskih sredstava. Prva u programu je gradnja zgrade s 29 stanova u Korenici, gdje bi stan trebali dobiti i Petkovići i Milorad Derikrava (62), također bivši nositelj stanarskog prava koji, otkako se 2006. vratio u rodni kraj iz izbjeglištva u Somboru, živi u staroj kući svog rođaka i živi od socijalne pomoći. U sklopu programa bi se do 2017. trebale izgraditi i dvije višestambene zgrade u Kninu, obnoviti dom za starije u Glini i kupiti 101 stan. Dorijan Klasnić iz UNHCR kaže da su zadovoljni trudom, energijom i novcem uloženim u stambeno zbrinjavanje prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj, mada zna biti problema, prvenstveno administrativnih, s implementacijom programa zbrinjavanja.

Veliki trudi u povratak su uložili Danica i Simo Vezmar. Rodno mjesto Plaški, na razmeđu Like i Gorskog kotara, napustili su u Oluji i osam su godina proveli u izbjeglištvu u Vojvodini. Za sobom su ostavili obiteljsko imanje, 140 košnica pčela i četiri tone tek spravljenog meda. Kada su se 2003. vratili, sve je bilo opljačkano i spaljeno. Prvo u što su uložili bile su košnice pčela. Dvije godine nakon povratka su uselili u kuću koju im je država obnovila, a i sami su svaku zarađenu kunu ulagali u imanje. Danas imaju 100 košnica, prodaju sve što proizvedu i žive od pčelarstva. Iako su oni zadovoljni, Danica kaže da se malo njihovih nekadašnjih sumještana Srba vratilo, a nekada je u Plaškom od 2.300 stanovnika bilo 91 posto Srba. “Ljudi se ne brinu zbog međunacionalnih odnosa ili tretmana države ako se vrate, već nemaju ovdje što raditi. Posla nema”, kaže.

Otvorena opstrukcija

Iako se kroz stambeno zbrinjavanje najčešće sagledava uspješnost procesa povratka, pa je zbog toga, prvenstveno zbog diskriminacije nekadašnjih nositelja stanarskih prava srpske nacionalnosti, međunarodna zajednica znala kritizirati Hrvatsku, to nije isključivi, a često ni glavni razlog zbog kojeg se ljudi ne vraćaju. Nedostatak posla, izmijenjena socio-demografska slika bivšeg mjesta stanovanja, bojazan od diskriminacije u odnosu na većinsko stanovništvo, moguća socijalna izoliranost neki su od razloga zašto se ljudi nisu vraćali. O procesu povratka srpskih izbjeglica u Hrvatsku, u studiji koju su 2010. za UNHCR proveli Milan Mesić i Dragan Bagić s Filozofskog Fakulteta u Zagrebu, zaključuje se da se hrvatske vlasti može kritizirati prvo za otvorenu opstrukciju, a potom strukturalno otežavanje povratka, ali da isto tako “zaslužuju i priznanje za postupno prihvaćanje vrlo liberalnih zakonskih i drugih mjera koje nadilaze standarde međunarodnog izbjegličkog prava”.

Gordani Čalak, koja živi u školi u Strmici, ili Miloradu Derikravi, koji od ledine u Korenici teško može zamisliti svoj budući dom, to vjerojatno malo znači. No makar u UNHCR-u kažu da su oboje na prioritetnoj listi za stambeno zbrinjavanje tako da bi uskoro i oni mogli zatvoriti dugo poglavlje bez doma.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr