KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

POTRESNI ZLOČINI NAKON OLUJE: ‘Vojnici su rekli: Gotovo je, a onda je sve planulo. Majka je izgorjela živa, kći ju je skupila u limenu kutiju…’

O obljetnici Grubora i zločinima nakon Oluje piše Hrvoje Klasić

“Pozivam hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast” (Franjo Tuđman, Predsjednik RH, 4.8.1995.)

“Vlada Republike Hrvatske jamči svim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti na novooslobođenim područjima da će u ustavno-pravnom poretku Republike Hrvatske biti potpuno zaštićena njihova osobna i imovinska prava“ (Nikica Valentić, predsjednik Vlade RH, 5.8.1995.)

“Svim ljudima koji su ostali na oslobođenom prostoru, ili će se tamo vratiti, MUP jamči osobnu sigurnost i sigurnost njihove imovine te pravni i javni red i mir“ (Ivan Jarnjak, ministar unutarnjih poslova RH, 8.8.1995.)

Đ.M. (81) odlučio je ostati kod svoje kuće u Tomingaju i konačno dočekati svoju kći iz Zagreba. No, ona ga je 25. kolovoza 1995. našla u dvorištu mrtva, ubijenog.”

S.Š. (75) se vratila iz izbjegličke kolone kući. Živa je viđena i dva-tri dana poslije akcije ‘Oluja’, a onda je u srijedu, 9. kolovoza 1995. nađena mrtva u jednom uglu svoje konobe.”

S.V. (73) je poslije moždanog udara bio teško pokretan. Ostao je sam kod kuće. Svjedoci su ga vidjeli živa prije ulaska u selo HV. Vojnici su mu zapalili kuću, staju i više okolnih kuća. Kad je iz Splita došao sin, a iz Zagreba kći našli su samo dio pougljenjenih kostiju.”

M.M. (84) i sin I. (62) ubijeni su u svojoj kući vatrenim oružjem 7. kolovoza 1995.”

“Krajem kolovoza 1995. u svojoj su kući zapaljene dvije sestre stare oko 65 godina, bolesne i stare, gotovo nepokretne.“

R.B. (69) je živjela sama, teško bolesna i gotovo nepokretna. Pripadnici HV ubili su je 6. kolovoza 1995. na vratima kuće.”

S.S. (61) ubijen je 9. kolovoza 1995. s leđa. Nakon nekoliko dana tijelo mu je zapaljeno.”

J.K. (63) ubijena je 10. kolovoza 1995. Ubačena je u gušternu-bunar, gdje je nađena 20. rujna 1995.”

S.B. (82) ubijena je 28. rujna 1995. s dva metka. Jednim je pogođena u čelo, a drugim ispod nosa.”

M.Š. (85) gluhonijem i slabo pokretan ubijen je i zapaljen u kući. G.K je zapaljen, a D.K. ubačen u bunar, gdje je pronađen 12. rujna 1995.”

“Pronađeno je tijelo muškarca starog otprilike između 75 i 80 godina. Tijelo je bilo dekapitirano (odsječene glave), a glava je pronađena u svinjcu.”

“Leš M.B. (89) iz Gračaca nađen je s odsječenom glavom bez očiju.”

N.N (74) vezana je ribarskom mrežom, oko vrata joj stavljena automobilska guma, pa zapaljena.“

J. je pripremala jelo u tzv. ljetnoj kuhinji, gdje je ležala i više godina nepokretna njezina majka. Kad je kći čula dolazak vojske i vidjela da se dvorištu približava nekoliko vojnika, sklonila se u obližnje šipražje. Majku je ostavila u ljetnoj kuhinji ne vjerujući da će joj se dogoditi nešto loše. Vojnici su obišli kuću i sve gospodarske objekte, a potom krenuli. Jedan od njih je rekao: Gotovo je, idemo! Nakon što su se odmaknuli od dvorišta, cjelokupno ztanje je planulo i u vatri je živa izgorjela i majka. J. je najprije, a nakon tri dana, u limenu kutiju skupila ostatke majčinih kostiju, pa ih zakopala ispod jedne voćke u šljivaru.”

J.D. (59) ubili su hrvatski vojnici 6. kolovoza 1995. Kada je u selo došla Hrvatska vojska, on ih je dočekao u dvorištu. Molio ih je da ga ne ubiju jer ništa nije kriv. Povlačio se prema svojim kućnim vratima i tu su ga ubili. Na aluminijskim vratima vidjeli su se tragovi rafala kojim je ubijen. Vrata danas nema na kući jer je kuća opljačkana, a vrata odnesena. Njegov leš je ležao na mjestu ubojstva 21 dan.“

Točan broj ubijenih nakon Oluje ni danas ne znamo

Osim niza ovdje spomenutih i još više nespomenutih pojedinačnih ubojstava, pripadnici hrvatskih oružanih snaga izvršili su tijekom, ali i mjesecima nakon operacije “Oluja” i brojna grupna smaknuća srpskih civila. Najpoznatija su ona u Golubiću gdje je ubijeno najmanje 10 osoba, Mokrom Polju (najmanje pet), Komiću (9), Gruborima (6), Gošiću (7), Varivodama (9), Kijanima (14) ili prilikom napada na izbjegličku kolonu između Gline i Dvora kada je ubijeno nekoliko desetaka civila.

Danas, 25 godina kasnije, zabrinjava činjenica da točan broj ubijenih osoba i dalje ne znamo. Još više zabrinjava što za većinu zločina nitko nije kazneno odgovarao. Naposljetku, razloge za zabrinutost treba tražiti i u ignorantskom i često podcjenjivačkom pristupu velikog dijela hrvatske javnosti koji žrtve, i dalje, gradira po nacionalnom ključu. U tom smislu, dok god hrvatski premijer ove neporecive i masovne zločine etiketira kao “nekoliko propusta, nedjela”, posjet predstavnika vlasti nekom od mjesta stradanja srpskih civila ne zvuči kao iskreni početak suočavanja s onim dijelom hrvatske prošlosti kojeg bi se iskreno trebali sramiti.

A mislim da ne treba naglašavati koliko je neiskren odnos prema prošlosti dobra podloga za nastanak brojnih problema u budućnosti.

Jer, kako je lijepo primijetio William Faulkner: “Prošlost nikada nije mrtva. Ona čak nije ni prošlost”.

*Citati o stradanju preuzeti iz Izvještaja “Vojna operacija Oluja i poslije” (HHO, 2001.)

**Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Povratak na Net.hr