Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Potpuno drugačija priča o odlasku u Kanadu

‘Priče o dobroj zaradi u Kanadi su bajke koje očajni ljudi u Hrvatskoj sanjaju. Odriču se svega kod kuće, ulaze u dugove da odu u tu Kanadu, čak i s malom djecom, a onda ih dočeka hladan tuš…’

Napisao je to čitatelj Danas.hr-a u pismu koje je uputio našoj redakciji, a kojim, ističe, želi demistificirati priče o bajkovitom životu u Kanadi koje kruže hrvatskim internetskim prostorom. “Svaki put kad pročitam što se o Kanadi piše, dobijem grč u želucu”, piše nam čitatelj koji je više od godinu dana proveo u kanadskom Torontu.

Evo njegovog iskustva:

Skup dolazak u Kanadu…

“Došao sam u Kanadu, točnije Toronto, prije malo više od godinu dana i otada sam prešao doslovce pola Kanade automobilom u potrazi za boljim poslom. Želim s vama podijeliti svoje iskustvo i demistificirati taj idealan život u Kanadi. Krenimo redom…

Prvo, da biste došli u Kanadu, treba vam oko 1.000 eura za put (aviokarte i putno zdravstveno osiguranje na godinu dana, hoteli u tranzitu, javni prijevoz, hrana itd.). Kada konačno stignete u Toronto, ako nemate dodatnih 1.000 eura u džepu, gadno ćete se provesti. Naime, dok ne nađete stan za unajmiti, morate biti u hotelu. A i unajmiti stan u normalnoj zgradi u kojoj nema laboratorija za drogu ili u kojoj se ne odvija prostitucija, zbog koje je od tri do pet policijskih automobila parkirano tamo svaki dan, koji ne vrvi žoharima, prava je muka.

Ako želite normalan stan, trebate potpisati ugovor o leasingu na najmanje šest mjeseci (ako imate sreće da nađete na tako kratak rok, jer obično je u pitanju jedna godina), te platiti
tzv. key depozit, čiji je iznos jednak jednomjesečnom iznosu najamnine (standardna cijena je 900 kanadskih dolara na mjesec). Znači, u startu vam izbiju iz džepa 1.800 dolara.

Piše se da je moguće pronaći garsonijere po cijeni od 700 dolara. Istina, ali u kvartu u kojem postoji velika mogućnost da vas netko izbode na putu do dućana ili, u gorem slučaju, da ‘pokupite’ metak. Znam o čemu pričam jer sam i sam živio u Parkdaleu i East Yorku, u zgradama koje su pune kanadskih socijalnih slučajeva. To dođe nešto kao Bronx u NY-u.

Bez automobila ste nitko i ništa

Nadalje, da biste se kretali po Torontu, barem u početku, koristite javni prijevoz, koji košta tri dolara u jednom smjeru, a mjesečni pokaz 139 dolara, koji vrijedi za autobuse, podzemnu željeznicu i tramvaje. Međutim, što više tražite posao, to vam je jasnije da ste bez automobila nitko i ništa. Većina poslova koji se mogu naći u Torontu nalaze se izvan GTA (Grand Toronto Area), na mjestima poput Mississauge, Hamiltona ili na drugoj, istočnoj strani GTA ili čak izvan njega. Govorim o ‘šljakerskim’ poslovima kao što su postavljanje knaufa, keramike i ličenja zidova, selidbi i sl., a što sam u početku i sam radio. Da ne govorim da ako tijekom zime dođete u Toronto, možete zaboraviti na poslove poput konobarenja. Cijeli Toronto sam prešao biciklom obilazeći kafiće i restorane u potrazi za takvim poslom. Da stvar bude gora, neovisno o tome jeste li konobarili u Hrvatskoj, uvijek vas pitaju koliko imate “kanadskog iskustva”, nakon čega ste izgorjeli. Njih ne zanima iskustvo koje nije iz Kanade jer informacije iz životopisa ne mogu provjeriti.

Ne znam ni odakle to da je hrana jeftinija. Hrana košta otprilike kao i u Hrvatskoj, međutim kvaliteta je daleko lošija! Sve voće i povrće uvoze iz SAD-a. Ono je umjetno uzgojeno, bez okusa i odvratno za jesti. O mesu da ne pričam. Piletina na akciji (200 grama – pet dolara) je ona kojoj istječe rok za koji dan! 150 grama atlantskog lososa, koji je jedini, jestiv košta od pet do sedam dolara, a 200 grama mljevene govedine od osam do 10 dolara. Najjeftinije čokolade koštaju oko 2,20 dolara, da ne govorim da je primjerice Dorina premija za smeće koje se ovdje prodaje. Litra i pol flaširane vode, i to ne izvorske nego obrađene, ne postoji po cijeni nižoj od dva dolara. Toliko o hrani.

Bez mobitela se ne može

Bez mobitela se pak ne može, a naplaćuju se dolazni i odlazni pozivi. Pretplate nema po cijeni nižoj od 25 dolara mjesečno, i onda tome pridodajte cijene razgovora i dobijete iznos od oko 50-60 dolara mjesečno. Ni najlošiju internetsku vezu ne možete dobiti za manje od 60 dolara.

Kao što sam prije spomenuo, bez automobila ste nula. Stoga sam kupio auto za 600 dolara (doduše, takav bi kod nas bio oko 2.000 eura minimalno), da bih došao u ured za registraciju vozila i doživio prvi šok – ne mogu registrirati automobil na međunarodnu vozačku dozvolu, makar sam vlasnik. Kažu mi da mi treba kanadska vozačka. Pokažem u uredu hrvatsku vozačku, a oni me zatraže prijevod iste. Ovlašteni prijevod platio sam 80 dolara i dobio potvrdu iz MUP-a iz Hrvatske. Priznali su mi, kažu, iskustvo iz Hrvatske, no od mene su tražili ponovno polaganje pismenog i cestovnog ispita, odnosno ponovno polaganje vozačkog. Da ne spominjem da sam polaganje vozačkog dakako nanovo platio.

No, dobro. Konačno sam dobio vozačku u ruke te otišao osigurati novi automobil. I tu slijedi novi šok. Kako nemam ‘kanadskog iskustva’ u vožnji, premija će biti 520 dolara na mjesec (i to najjeftinije koju sam našao, ostali su lupali cifre od 700-800 dolara na mjesec).

Želite li putovati od 30 do 70 kilometara do posla?

Mislite li i dalje da se od plaće u Kanadi može na stranu staviti 5.000 kuna? Gorivo, doduše, jeste jeftinije nego u Hrvatskoj (u Torontu košta oko sedam kuna litra), ali kad uzmete u obzir grad veličine Toronta i kad putujete do posla od 30 do 70 kilometara u jednom smjeru, i to gradske vožnje, onda vam to nije
nimalo mali trošak.

Da ne govorim da sve to vrijeme ne možete ‘čamiti’ u stanu vikendom i da se treba socijalizirati, pa odete na pivo, dva, ili okrenete rundu i ode 60-70 dolara iz džepa. Najjeftinije pivo vani je pet dolara.

Duga, teška i skupa kanadska zima…

A kanadska zima. Na odjeću iz Hrvatske slobodno zaboravite. Treba kupiti nove čizme i jaknu i ostalo. Jakne ispod 250 dolara zaboravite, čizme ispod 100 dolara isto tako.

Iznos od dvije tisuće dolara plaće koju ste spomenuli kao prosjek doista jest prosjek koji se dobije kad uračunate one ogromne plaće menadžera kojih su pune banke i financijske institucije u Torontu, a koje su novopridošlom Hrvatu gotovo nedostupne, bez obzira na škole i diplome koje ima. Budite sretni ako imate 1.600 dolara plaću, jer prosječna plaća u Torontu je 1.400 dolara za nekoga tko je tek došao u Kanadu, a i iduće dvije godine, ako ne i dulje, ljudi preživljavaju tako da uzimaju cimere.

Medicinske, odvjetničke i još neke hrvatske diplome ovdje ne vrijede pišljiva boba. Ovdje da biste bili doktor, morate biti ili iz zemlje Commonwealtha ili ponoviti medicinski studij od početka. I ne, ovdje to ne plaća država – godina košta ‘masne pare’, toliko da dug vraćate do svoje 40. godine, ako imate sreće.

Hrvati sanjaju bajke

Stoga vas molim još jednom, nemojte pisati o ljudima s prosječnim plaćama od 2.000 dolara mjesečno koji uštede 5.000 kuna mjesečno jer to su bajke koje očajni ljudi u Hrvatskoj sanjaju. Odriču se svega kod kuće, ulaze u dugove da odu u tu Kanadu, čak i s malom djecom, a onda ih dočeka hladan tuš. Pogotovo je teško obiteljima s djecom jer kanadski zakoni nalažu određenu kvadraturu stana po djetetu. To cijenu najma diže na iznos od 1.200 do 1.600 dolara mjesečno, uz to da često jedan od supružnika ne može dobiti radnu dozvolu godinu ili dvije.”

Povratak na Net.hr