Oni nisu dospjeli u središnje informativne emisije, nije ih bilo na naslovnicama najčitanijih novina, nije ih bilo na polaganju vijenaca, svečanim sjednicama, misama, na blagdanskim roštiljima niti u kolonama koje su milile prema moru. Oni su, na našu sramotu, zaboravljeni.
Nije ih bilo ni u promotivnom Vladinom videouratku o prvih šest mjeseci rada. Njih nigdje nema, a posvuda su. Njih više od 300.000 nezaposleno je i nema nikakvu nadu da će u skoroj budućnosti pronaći posao, njih više od 210.000 ima blokirane račune i banke su im uskratile osnovna sredstva za život. Pa kad se na svečanoj sjednici Vlade premijer Zoran Milanović prigodno obljetničarski zapitao tko smo i što smo, red je da se čovjeku odgovori iako je, vjerojatno, on to mislio onako retorički i bez stvarne želje da čuje iskren odgovor.
Za koga nema mjesta u HNK?
Nažalost, zemlja smo iz koje ogroman broj ljudi želi otići. Ne zato što nisu patrioti i zato što mrze Hrvatsku, nego zato što u njoj ne vide bilo kakvu budućnost. Osim u za nas tradicionalne emigrantske zemlje, poput Njemačke, Kanade ili Australije, spremni su spakirati kofere i otići u ratnim vihorom poharan Afganistan ne bi li riskirajući živote osigurali neki bolji život. Kako i ne bi. Riskantniji od Afganistana, kad je riječ o stvaranju bolje budućnosti, plan je ministra Mrsića da se radi za 1.600 kuna mjesečno. Onaj koji uspije smisliti plan samostalnog preživljavanja s tim iznosom plaće zaslužuje i više od odličja koje je predsjednik Ivo Josipović podijelio u ponedjeljak navečer na svečanosti u Hrvatskom narodnom kazalištu.
U polupraznom parteru kazališta inače nije bilo mjesta za one istinske heroje dvadesetjednogodišnjeg samostalnog života Lijepe naše. One kojima se majka domovina pokazala kao okrutna maćeha i nije im pružila ništa osim muke. Nitko se recimo nije dosjetio te prazne stolce popuniti obespravljenim i pokradenim radnicima DIOKI-a ili Jadrankamena. Valjda bi kvarili taj svečarski trenutak u kojem su pravo dobili sudjelovati samo oni uspješni. Jer mi smo, poštovani premijeru, zemlja u kojoj očajni radnici nakon mjeseci neisplaćenih osobnih dohodaka prijete napustiti opasna postrojenja u kojima su desetljećima zarađivali kruh i riskirati tešku havariju jer im je crno pred očima, jer više ne mogu dolaziti doma djeci bez kune u džepu, jer su dovedeni pred zid i nemaju kamo...
Vatreni su bolje društvo od radnika
Zemlja smo u kojoj neposredno prije početka parade sivih odijela u mekanim talijanskim cipelama s vijencima u rukama radnici noće u pritvorskim jedinicama jer su se usudili izgubiti živce i fizički braniti imovinu svoje propale tvrtke.
Zemlja smo u kojoj ni premijer ni njegov Prvi nisu smogli snage razgovarati s istim tim radnicima i vidjeti što se da napraviti kako ne bi prijetili fizičkom obranom imovine propale im tvrtke ili napuštanjem opasnih pogona. Ali zato Milanović ima vremena prošetati do luksuznog zagrebačkog hotela i družiti se s Vatrenima, ljudima koji igraju nogomet za mjesečne iznose o kojima velika većina može sanjati. I nitko mu ne bi to zamjerio jer pristoji se da premijer na Europsko prvenstvo isprati članove reprezentacije, ali kad to napravi ovaj premijer, usporedbe su neminovne.
On jednostavno ne razumije
Riječ je naime o istom čovjeku koji je nakon 12 godina mandata guverneru središnje banke otkazao telefonskim pozivom, a isto je napravio i svojoj dugogodišnjoj suradnici, bivšoj ministrici Mireli Holy. Sve to odvijalo se dok se baškario u luksuznom ljetnikovcu drugog najbogatijeg poslovnog čovjeka u zemlji s nasljednikom smijenjenog guvernera. I u tome ne vidi ništa sporno. Tom prilikom je pokazao da ne razumije da se dok je premijer ni u kojem slučaju ne može bez skepse gledati na to njegovo 'privatno' druženje i ne postaviti opravdano pitanje o sukobu interesa.
Istu dozu nerazumijevanja pokazuje i kad govori o budućnosti svih nas. Tako je i za Dan državnosti ponovio kako "da bismo sutra imali više, moramo stati na kočnicu". Problem je u tome što mi ne samo da smo stali na kočnicu davno prije nego li je on zasjeo u fotelju premijera, nego se i ubrzano krećemo unatrag. Možda iz visina iz kojih nas promatra premijer to tako ne izgleda, ali ljudi su se mahom odrekli svega čega su se mogli odreći i rijetki su oni koji krizu nisu osjetili u svim segmentima svog života.
Strpljenje bez roka trajanja
I kao da to nije dovoljno, još nam imputira da nismo strpljivi. Kaže, ne može se u šest mjeseci riješiti sve što se krivo radilo 20 godina. Dokad trebamo biti strpljivi? E, to premijer ne govori. Na ta pitanja odgovara: "Nemojte misliti da ćete me navući da kažem konkretne rokove." Dakle, mi bismo trebali imati strpljenja čekati nešto za što nemamo pojma kad će se dogoditi.
Zvuči kao područje u kojem se bolje snalazi uzoriti kardinal Josip Bozanić, koji je pak, barem kad je riječ o razumijevanju problema svojih sugrađana, u istom košu s premijerom. On je devedeset posto propovijedi na misi za Domovinu potrošio na držanje lekcija vlasti o Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji. Od toga kako žive njegovi suvremenici valjda je važnije na koji način će biti začeti budući Hrvati. Sretan vam Dan državnosti.
