Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOMENTAR ĐURĐICE KLANCIR

PLENKOVIĆEV SUDAR SA STVARNOŠĆU: Premijer se pravi da ga štrajk povijesnih razmjera ne zanima. Hoće li mu netko objasniti da je on na potezu?

Nakon premijerova izlaska pred štrajkaše morali smo se pitati: što bi ozbiljan premijer doista trebao učiniti u trenutku kada mu štrajk prosvjetara počinje poprimati povijesne razmjere?

Bilo je nečeg istinski potresnog u toj sceni kada se premijer, Andrej Plenković, ušetao danas pred prosvjednike. Prvo su mu micali ogradu, a onda je on, okružen osiguranjem i grozdom kamera i mikrofona došao pred učitelje, nastavnike, sindikalce koji su još jučer jasno objasnili da će danas u prosvjedu – šutjeti. Dakle, dvadeset i deveti dan štrajka prosvjetara, premijer koji svih tih dvadeset i devet dana nije pozvao predstavnike štrajkaša na razgovor, odlučio se išetati pred njih upravo na dan kada su svi u državi znali da će oni danas prosvjedovati šutnjom.

Došao je sa smiješkom, brižnog, ljubaznog izraza lica i pred okupljenim prosvjednicima izdeklamirao ono što je ponavljao još uoči štrajka i u prvim danima štrajka. Obavio je svoj monolog. A kad je završio, pred njega su digli golemi transparent. Na metar pred nosom dobio je bjelinu, i komad teksta: 96 posto reklo je…

Sudario se sa stvarnošću. A onda se povukao u sigurnost i toplinu Banskih dvora.

Nekoliko dana uoči najavljenog velikog prosvjednog skupa, nekoliko dana nakon objave da će se učiteljima i nastavnicima u štrajku uzimati svakog dana nekoliko stotina kuna od ionako malih plaća, dvadeset i deveti dan trajanja štrajka koji je posljednjih nekoliko dana prerastao u potpuni štrajk, jedino što se premijer dosjetio jest izaći pred ljude u strogo kontroliranim uvjetima, upravo usred prosvjeda za koji je objavljena “šutnja”.

Je li to bio zapravo neumjesan pokušaj izgradnje alibija? Da bi on mogao reći da je on “htio razgovarati” sa štrajkašima, a, eto, oni nisu htjeli? Prije bi se reklo da je to bio otužan ispad političara koji ne razumije hrvatsku stvarnost. A oko sebe više nema ljude koji bi mu objasnili da se to ne radi.

Nije razgovarao s ministricom jer je bio puno ‘konzumiran’ ovih dana

Što se to dogodi s političarima da izgube osjećaj za stvarnost? Je li taj dugotrajan boravak u kontroliranim uvjetima, okruženost uvlakačima koji govore “tako je, super si im to pokazao…”, izostanak odlaska u dućan po kruh i mlijeko, izostanak odlaska na roditeljske sastanke, vozikanje u limuzinama s konferencija do domjenaka i natrag, toliko kobno za ljude da prestanu razumijevati kako je onima koje eventualno viđaju kroz zatamljena stakla limuzina?

Iz razgovora s novinarom nakon monologa pred prosvjetarima saznali smo da premijer, zapravo, nije imao vremena za razgovor s resornom ministricom koja je u ponedjeljak uvrijeđeno izjavila da ne želi sudjelovati u igri moći između Vlade i sindikata, ali nije podnijela ostavku. Bio je zaokupljen pučanima i svojom stranačkom “ligom prvaka” pa se, eto, nije stigao baviti hrvatskom stvarnošću. Ili da citiramo njega: bio je “konzumiran puno sati ovih dana”, pa nije imao vremena za Blaženku Divjak.

Opet je Plenković u svom monologu naglasio da je njegova vlada “napravila više nego mnoge prije”, da je “pitanje koeficijenta nasljeđe nekih ranijih vlada”. I što sad? Da učitelji traže rješenja uz pomoć vremenske mašine? Pa prosvjedovali su i tada.

Možda se premijeru, a bude to tako ako si političar previše autoritarno poreda podanike oko sebe, nitko ne usudi objasniti da mu je situacija sa štrajkom prosvjetara vrlo ozbiljna, da se upravo u hrvatskim školama događa povijesni protest protiv višedesetljetnog zapuštanja odgoja i obrazovanja? Možda bi mu trebali pokazati objave i iz stranih medija. I objasniti da velika većina građana Hrvatske razumije da je vrijeme za veliki preokret u vrednovanju rada učitelja i nastavnika ili odosmo svi skupa još niže nego što jesmo.

Da se građani koji žele da Hrvatska izvuče iz žabokrečine masovno srame činjenice da se učiteljima i nastavnicima koji su u štrajku oduzima svakog dana nekoliko stotina kuna.

Zar se ne sjeća velikog prosvjeda zbog obrazovanja iz lipnja 2016. godine?

Možda bi mu netko od pustih savjetnika trebao objasniti da to što se događa ne može riješiti šetnjicom pred prosvjednicima. Da ne može onda opet pustiti da to rješava uvrijeđena Blaženka Divjak, ustrašeni Josip Aladrović, pravobraniteljica za djecu, ili tajnica tajnice u njegovu uredu.

On nikako da prihvati činjenicu da je on na potezu.

Možda je odgovor transparentom “u nos” bio barem donekle otrežnjavajuć?

Jedino što bi odgovorni premijer trebao učiniti jest dogovoriti sastanak u ozbiljnim okolnostima, sastanak s predstavnicima štrajkaša na kojem će biti i on osobno, a ne praviti se da je promatrač događanja u tuđem dvorištu. Pa povremeno proviriti preko ograde. Da mu je razumljivo koliko je stvar ozbiljna, da mu je doista stalo do učenika i obrazovanja, formirao bi i cijeli krizni stožer, podijelio bi zadatke svojim ključnim ljudima –  da se hitno raspetlja situacija koja je dovela do 29 dana štrajka. Da se hitno nađu rješenja.

Zar je Plenković zaboravio da je posljednji najmasovniji prosvjedni skup u Hrvatskoj bio upravo isprovociran stanjem u školama? Prvoga dana lipnja 2016. na Trgu bana Jelačića bilo je više desetaka tisuća ljudi. Jer su htjeli reformu obrazovanja koja se, definitivno, nije dogodila. Plenkovićeva vlada niti je ponudila reformu niti je spremna razumjeti one koji bi reformu trebali graditi, učitelje i nastavnike.

Plenković griješi ako misli da se i njemu ne može dogoditi isto. A ležernom šetnjicom pred prosvjednicima samo je još produbio uvjerenje da ne razumije koliko je situacija za štrajkom ozbiljna i da je neće riješiti nikakve PR dosjetke, konstrukcije sa statistikom o plaćama ili objave da su “krivi oni prije”. Možda bi danas premijer morao spoznati da ni namjera izazivanja otvorenog rata između roditelja i nastavnika nije uspjela? Da velika većina roditelja razumije gdje je problem.

Savjetnici, recite mu ako se usudite: ovo je posao za premijera. Ili, plenkovićevski rečeno, on bi konačno morao konzumirati ovaj štrajk.

Povratak na Net.hr