Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

‘Moja mama nema za režije, nema za kruh, svaki dan ide štrajkati’

Unatoč tvrdnjama da je krenula isplata jedne od triju zaostalih plaća, deseti je dan štrajka dijela radnika tekstilne tvrtke DTR. Kako se doznaje od zaposlenica, uplate nisu svima sjele na račun. Povodom desetog dana štrajka, objavljujemo pismo kćeri jedne radnice, koja optužuje upravu za niz nepravilnosti.

Radnice DTR-a su nešto nakon 11 sati stigle ispred zgrade u Preradovićevoj, nakon što su prosvjedovale ispred poslovnice u Ilici. Uprave DTR-a pustila je pet radnica u zgradu u svojstvu pregovaračkog izaslanstva, rekavši da misle da su blizu rješenju. Međutim, nakon sastanka priopćili su da nisu postigli dogovor, što znači da se štrajk nastavlja.

Odgovor uprave DTR-a na pismo kćeri jedne od njihovih radnica, koje smo im proslijedili, zasad još nismo dobili, ali na usmeni upit da komentiraju pismo, kazali su da za to nije trenutak.

Pismo kćeri radnice DTR-a, koje je stiglo u četvrtak, prenosimo u cijelosti:

“Moja mama nije stjuardesa, ali i moja mama štrajka. Moja mama više od 30 godina radi u DTR-u. Na prvi pogled mnogi bi rekli: ‘E, ta je dobila dobru jubilarku!’ Ali moja mama ne da nije dobila jubilarku (doduše, dobila je sudsko rješenje, ali kao da to nešto znači u ovoj državi), moja mama zadnjih mjeseci nije dobila ni plaću.

Pardon, rekla sam ‘plaću’, a mislila sam na minimalac. Jučer im je direktor rekao da im je uplatio plaću. Ali na njenom računu je samo debeli minus koji će Linić skresat čim prije. Doduše, nekim njenim kolegicama plaća je sjela. Hoće to tako napraviti njihova uprava s vremena na vrijeme… Valjda da ih posvađaju između sebe. To tako shvaća radnička glava. Poduzetnička bi rekla: ‘Gle nezadovoljnih budala, čovjek je jedva skupio pa uplatio nekima od njih, ostale će onda isto dobit čim skupi ostatak.’

Moja mama nema za režije, nema za kruh, nema za kavu, za frizuru, ni za nove sandale. Svaki dan ide štrajkati pred upravu, ali nema ni za kartu pa se šverca. Nekad je uprava bila zajedno s proizvodnjom u Mandlovoj u zagrebačkoj Dubravi, ali atraktivno zemljište je prodano, a uprava se preselila u centar. Proizvodnja se preselila u Brckovljane. Doduše, imaju organiziran prijevoz, ali ne daj bože da koja žena mora ranije izaći jer joj je npr. dijete bolesno, ta žena nema za autobusnu kartu. Žalosno, ali istinito. Možda da zamoli vozača autobusa da bude tako dobar pa da račun pošalje upravi.

Nerealne norme, neplaćeni prekovremeni sati

Uprava DTR-a odlučila je ne isplaćivati im plaće jer bi današnji radnik, valjda, trebao pasti u trans od sreće što ga netko drži samo prijavljenog kod sebe. Moja mama i ostale radnice DTR-a su žene koje se ušutkava svaki put kad traže svoje krvavo zarađene plaće. To su radnice koje izvršavaju nerealne norme i rade neplaćene prekovremene. To su radnice koje se optužuje da svojim štrajkom tjeraju firmu u propast jer posla ima, samo treba raditi.

E pa, pitam vas ja, Trogrliću, ako posla ima i ako se dosad radilo, gdje je plaća moje mame? Gdje su prijevozi? A baš me zanima uplaćujete li joj i doprinose za mirovinu? Uprava je neki dan izdala priopćenje da je radnicama DTR-a u protekloj godini isplaćena božićnica, uskrsnica i regres. Baš čudno, moja mama te uplate nije vidjela. Ali vi ste sve pošteno platili, zar ne?

I tako, u 21. stoljeću, u budućoj članici EU-a, moja mama ne živi, ne preživljava. Ona čak ne životari, ona samo diše. Dani idu… I nikog nije briga. Čak i kad štrajka, ona je građanin drugog reda. Svaki dan se izvještava o Croatia Airlinesu i Hrvatskim željeznicama, ali o mojoj mami ne.

Moja mama nije slobodni umjetnik, pa da dobije sredstva od Grada. Moja mama nije ni socijalni slučaj, jer tata ima mirovinu 1.800 kuna, pa on i sestra prema cenzusu, bar na papiru, ne oskudijevaju. Moja mama za svoj rad ne prima plaću, što je totalno čudno, jer joj u radnoj knjižici piše da je zaposlena u DTR-u. Ovako bi se čovjek mogao zabuniti, pa pomisliti da je volonter. Ne znam, ne znam. Meni je to jako čudno za državu u kojoj institucije rade svoj posao. Ali valjda radnička glava to ne može shvatiti. Da može, onda bih ja bila premijer ili ministar, ili bih u najmanju ruku vodila neku firmu u kojoj bi mi radnici isto tako volontirali.

Zahvaljujući mojoj mami i takvima kao što je ona, DTR posluje već 99 godina. Jučer je u DTR došao poslovni partner iz Njemačke. Nadam se da mu je uprava objasnila da oni pošteno vode poslovanje, nabave posao, ali radnice neće raditi. Em ga muči recesija, em nerazumne radnice. Stvarno je u današnje vrijeme lakše biti radnik nego direktor ili gazda. Nas muči samo hoće li nam sjesti plaća, a vas sto drugih briga. Treba održati firmu. I sve bi bilo OK da one pristanu raditi bez plaće, zar ne?

Radnice ne razumiju

Al’ što ćete, moj direktore, ne razumiju one to. Možda da imaju bolju plaću, redovitu plaću, možda bi poradile na sebi, upisale neki studij ili tečaj engleskog jezika. Vi, direktore, baš nemate sreće. Radnice su vam tipičan primjer nerealnog, nefleksibilnog hrvatskog radnika koji samo čeka da spoji blagdane. Doduše, moja mama može samo spojiti ako uprava to odluči, njoj je tako svejedno… Nikamo ne ide.

Ali ne, one se baš zainatile za taj minimalac, brate, sramota je!

I što sad? Ništa. Eto tek toliko nek’ se zna? Nek se zna da Milanovića nije sram biti premijer u 21. stoljeću u zemlji u kojoj radnici gladuju. E, hvala bogu, radi se sve prema zakonu. Predstečajna nagodba je pokrenuta. Institucije rade svoj posao. To što nema plaće, a bože moj. Kad su donosili zakone, nisu se sjetili da ljudi od nečega moraju živjeti! Milanoviću i Josipoviću, znate li da vam radnice gladuju? Trogrliću, kad će plaće i prijevozi? Opačićko, zašto radnici bez plaće ne mogu dobiti socijalnu pomoć?

Pozdrav svim radnicama DTR-a. Vi ste žene, majke, kraljice. Ne odustajte od svojih plaća.

P.S. Ovim putem molim medije da odu pred upravu DTR-a i pitaju radnice DTR-a kako žive i razumiju li one Plan 21? Zoki je jučer rekao da tko ne razumije, nikad ni neće razumjeti ili tako nekako. Valjda je mislio i na njih jer one ne razumiju. Da su site, možda bi razumjele.”

“Danas su nastavljeni razgovori sa štrajkaškim odborom. Još uvijek nije postignut dogovor o nastavku proizvodnje. Uprava i dalje poduzima napore kako bi u što kraćem roku izvršila isplatu druge zaostale plaće.
Također smo u stalnom kontaktu s našim partnerima kako ne bi definitivno otkazali ugovorene poslove”, priošćila je oko 14 sati Uprava DTR-a.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr