'Nakon Drugog svjetskog rata, bacanje viškova streljiva u more bila je uobičajena praksa, a posebno su zabrinjavajuća vojna sredstva koja su u more bačena u nedavnim ratnim zbivanjima – bilo da je riječ o vojnim sredstvima JNA ili neiskorištenim sredstvima koja su u more bacali zrakoplovi NATO-ova saveza na povratku u Italiju s misija iznad Balkana', navodi se u studiji izrađenoj u sklopu projekta UNCOSS (izrade ronilice opremljene za detekciju eksploziva), piše Slobodna Dalmacija.
Veliki problem za ribare
Jadranski ribari prilikom lova na ribu u svojim mrežama nerijetko nailaze na eksplozivna sredstva među kojima tzv. šipke ili štapine koji se koriste kao sredstvo za paljenje, a koje u sklopu s detonatorskom kapislom služi za iniciranje eksplozivnih punjenja.
Da ribari sve češće nailaze na eksploziv moglo se čuti tijekom suđenja za tragediju koja se dogodila u rujnu prošle godine kada je zbog izvučenog je eksploziva došlo do požara na brodu "Mali Božo" u kojem je jedan ribar zadobio teške opekline te je skoro mjesec dana bio u komi, a zadobivene ozljede ostavile su trajne posljedice na njegovo zdravlje, piše Slobodna Dalmacija.
Zaostala municija
Prema riječima kapetana, štapini su imali rupe u sredini, dosta su savitljivi, dio ih je bio debljine prsta, a dio debljine olovke, i namjeravao ih je koristiti za fešte kod kuće jer, kada se zapale, gore specifičnim žutim plamenom. Prema svemu navedenom, može se zaključiti kako je riječ o punjenjima topovskih granata koje je JNA bacila u more prilikom povlačenja s Visa.
Koja su to područja u Jadranu na kojima se nalazi zaboravljeno i odbačeno oružje, nije lako doznati s obzirom na to da su podaci o tome označeni kao vojna tajna, piše Slobodna Dalmacija.
Pet opasnih zona
Mauro Barešić sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva napominje kako je pet takvih zona na Jadranu (oko Brijuna su dvije) u kojima je zabranjeno sidrenje i ribarenje, i to upravo zbog odloženih eksploziva:
1. Zona jugozapadno od Brijuna (na poziciji 44º53´ sjeverne geografske širine i 13º24´ istočne geografske dužine polumjera 4,82 kilometra), te zona južno od otoka Brijun veli (na poziciji 44º51´ SGŠ i 13º44´ IGD i polumjera 3,22 kilometra).
2. Zona jugoistočno od otoka Susak (na poziciji 44º25´ SGŠ i 14º22´ IGD i polumjera 6,43 kilometra).
3. Zona jugozapadno od Dugog otoka (na poziciji 43º58´ SGŠ i 14º46´ IGD i polumjera 1,61 kilometra).
4. Zona sjeverno od otoka Jabuke (na poziciji 43º8´ S.G.Š. - 15º26´ I.G.D. i polumjera 4,2 kilometra).
5. Zona jugozapadno od Prevlake (na poziciji 42º18'-42º26' S.G.Š. do 18º22'-18º32' I.G.D).
To su, međutim, područja za koja se zna da su zatrovana vojnim otpadom, no zapravo se ne zna koliko toga još ima i gdje. Područja na kojima ima eksplozivnih sredstava trebalo bi mapirati i ucrtati u pomorske karte, napominje se u spomenutom seminaru, no u tom pogledu do sada nije poduzeto apsolutno ništa. Štoviše, i poznati su podaci proglašeni vojnom tajnom.
Vlasti ne reagiraju
Kako se navodi u projektu UNCOSS, znanstvenici su još prije pet godina izradili prototip daljinski upravljane ronilice opremljene neutronskim detektorom, sonarom, kamerom i još nekim osjetljivim instrumentima koji mogu locirati eksplozive na morskom dnu. Konačna svrha ovog projekta bila je izrada katastra s lokacijama opasnih sredstava na morskom dnu, a uređaj bi se mogao koristiti i za detekciju svih ostalih vrsta toksičnog otpada, no država do sada nije pokazala nikakav interes da bi pristupila nečem takvom, piše Slobodna Dalmacija.
A problem nije samo u tome što će neki ribar neoprezno ostaviti eksploziv za kakvu feštu jer gori lijepim plamenom, odnosno opća neobaviještenost o tome što se zaista krije na morskom dnu i koliko je to opasno. Problem je i u tome što su eksplozivi sami po sebi izrazito toksični kada, nakon godina korozije, dođu u doticaj s morem.
