SPECIJAL: ONI SU OTIŠLI...

PAVAO JE IZ SISKA OTIŠAO ZA DUBLIN: ‘U Hrvatskoj nije bilo perspektive, a ovdje mi svake godine u isto vrijeme plaća raste za oko 500 eura’

Demografija je rak-rana i najveći problem s kojim se Hrvatska susrela. Od punopravnog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji svake godine ljudi masovno iseljavaju iz Lijepe naše, a stručnjaci upozoravaju da nam, ako se ovakav trend nastavi, prijeti izumiranje. Upravo zato je redakcija Net.hr-a odlučila pokrenuti specijal ‘Oni su otišli…’ u kojem ćemo objavljivati ispovijesti ljudi koji su iz raznih razloga napustili Hrvatsku i svoju sreću potražili negdje drugdje. Ispričali su nam svoja iskustva o životu u ‘tuđoj’ zemlji, jesu li dobili sve što su očekivali, te planiraju li se jednoga dana vratiti kući…

Dublin nije postao novi dom samo Osječanima nego i brojnim drugim Hrvatima pa je u glavnom gradu Irske sreću potražio i Pavao iz Siska

Dublin je unazad šest do sedam godina postao prava meka za Hrvate koji u Irsku hrle za boljim životom i većim karijernim prilikama. Ondje je mnogo Osječana, no i ljudi iz drugih krajeva Lijepe naše koji rado odlaze u glavni irski grad. To je učinio i Pavao Lerotić, 26-godišnjak rodom iz Siska. Ovaj mladić se u Irsku preselio prije otprilike tri godine, dok je prije toga pokušao dom pronaći u Njemačkoj gdje mu živi majka. Kako kaže, imao je nekoliko poznanika u Dublinu kod kojih je prvih dana mogao boraviti, barem dok se ne snađe.

Pavao u Dublinu živi već tri godine i radi kao državni službenikFoto: privatna arhiva

Po prekidu studija informatike na riječkom veleučilištu, Pavao nije vidio previše perspektive u ostanku u Hrvatskoj pa je zato odlučio otići u inozemstvo. Premda je u Rijeci studirao informatiku, Pavao je sada u Dublinu na studiju javnog menadžmenta te je zaposlen kao državni službenik. Kada govori o plaći, kaže da one svake godine idu gore, no godišnje rastu i cijene stanova pa se to donekle, priča mladić, “izbalansira”.

MIRTA JE SPLIT ZAMIJENILA TEKSASOM: ‘Radim i po 18 sati, ali moj rad se cijeni. Bitno je znanje, a ne veze i poznanstva. Povratak nije opcija’

Kako je biti državni službenik u Irskoj?

Irski minimalac iznosi godišnje 18.500 eura, govori nam 26-godišnjak te ističe da su plaće u državnoj upravi malo više. Na pitanje o usporedbi plaća zaposlenika u državnoj upravi u Hrvatskoj s plaćama za isti posao u Irskoj, Pavao kaže da nikada nije radio u hrvatskoj birokraciji, no da poznaje ljude koji jesu.

Mladić nam je pokazao kako ulice Dublina izgledaju noćuFoto: privatna arhiva

“Prema tim pričama, javni službenici su većinom na oko pet tisuća kuna mjesečno i to poslije poreza. Znam isto da imaju koeficijente pa im plaća može ići gore nakon dodatnog školovanja ili godina iskustva. U Irskoj to funkcionira na godišnjoj bazi. Dakle, ako sam u listopadu dobio posao onda mi u listopadu iduće godine plaća ide gore za otprilike 500 eura godišnje. Tako funkcionira svake godine prvih 15 godina rada. Nemamo unutarnjih promaknuća, pa ako želim bolju poziciju trebam čekati natječaje, ispuniti 20 stranica pitanja te obaviti intervju s tročlanom komisijom da dobijem bolju poziciju”, opisuje Pavao.

‘U Irskoj su ista pravila kao i u Hrvatskoj, ali vam se kršenje obije o glavu’

U Irskoj mu se najviše sviđa općeniti ugođaj te Irci koji su jako otvoreni prema imigrantima. Kaže da do sada nije doživio negativno iskustvo te ističe da generalno osjeća da je tamo društvo pravednije i odgovornije nego u Hrvatskoj. Ipak, neke stvari su ga  neugodno iznenadile u Dublinu.

“Prvo iznenađenje je bilo koliko pubova ima na svakom koraku i kako se ljudi više orijentiraju po pubovima nego ulicama. Malo sam istraživao prije nego što sam došao, ali nisam bio spreman na količinu beskućnika i droge na ulici. Možda ovdje rasizam nisam osjetio jer sam bijeli Europljanin, možda je drukčije za druge strance. Generalno, ovdje je sve uređenije, ista su pravila kao u Hrvatskoj te se ona poštuju jer vam se kršenje brzo obije o glavu. Ovdje nema iskompleksiranih moćnika koji se iživljavaju nad ljudima. Politika je u Irskoj nekako ‘smirenija’ i ‘normalnija’, ne vraćaju se u prošlost nego planiraju budućnost”, opisuje mladić svoj život u Irskoj.

Ono što mu se ne sviđa jest kulturna razlika koju najviše vidi u građenju zgrada pa opisuje da se tamo ne grade stambene zgrade nego većinom spojene kuće američkog stila. Zbog toga mu malo nedostaje živjeti u stanovima kao u Hrvatskoj koji su pristupačniji nego ovi u Dublinu.

‘Život ovdje mi je definitivno razvio svjesnost o europskom identitetu’

Pavao velike razlike između Irske i Hrvatske vidi u sudstvu koje je tamo uredno te u visokoj odgovornosti u politici i manjku korupcije. Za sada je mladić zadovoljan životom u Dublinu i, kako kaže, tri godine mu je prošlo dosta dobro. Ono što mu je malo teže jest pronalazak prijatelja među Ircima jer smo, govori on, “drugačiji narodi”. Na pitanje osjeća li se prihvaćeno u Irskoj, Pavao spremno odgovara: “definitivno!”. Kaže da mu je život u Dublinu razvio svjesnost o europskom identitetu jer se tamo može početi raditi samo s hrvatskom osobnom iskaznicom te da više dokumentacije nije potrebno. Pavao kaže da prati što se događa u Hrvatskoj i da mu to “dođe kao lijek protiv nostalgije” jer čim otvori internetske portale vidi da je njegova odluka o odlasku u inozemstvo bila dobra.

Pavao kaže da se u Dublinu ljudi orijentiraju po pubovimaFoto: privatna arhiva

“Vratio bih se u Hrvatsku samo kad budem već u godinama, prije mirovine. Ne vidim razloga zašto se sada vraćati, jer mi se čini da stvari presporo idu na bolje, a previše sam osviješten kako stvari zapravo trebaju funkcionirati da podnesem hrvatsku svakodnevicu. Možda u politiku, tko zna, planove za narednih 50 godina inače ne radim”, odgovorio je Pavao na pitanje planira li se vratiti u Lijepu našu.

Anegdota vezana uz ovisnike na dublinskim ulicama

Kada je riječ o anegdotama iz Irske, Pavao se ponovno vraća na prije spomenute beskućnike i ovisnike o drogi koje se svakodnevno može sresti na ulici.

“Podijelit ću s vama lekciju koju me naučio bivši cimer. Išli smo u šetnju pa smo sjeli na klupu u parku. Na klupi lijevo od nas četvorica mladića su u tome trenutku kuhala crack u foliji. Bivši cimer mi je tada rekao da smo ih već pogledali i to je to, nema sada preko ramena stalno gledati što rade jer kad osjete strah počnu maltretirati ljude. Nastavili smo sjediti nekih pola sata nakon toga i nismo imali nikakvih problema. Cimer je to nazvao ‘minding my own business’ pristup. Tako sam i ja počeo nakon toga, i evo tri godine poslije, ne postoji niti jedna situacija u kojoj bih se osjećao ikako ugrožen”, prepričava nam Pavao.

* Imate slično iskustvo sa životom u inozemstvu ili možda potpuno suprotno, a htjeli biste ga podijeliti s nama i našim čitateljima? Javite nam se na mail: vijesti@portal.net.hr.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr