Je li realno da Andrej Plenković zaustavi konzervativnu revoluciju? Iskreno, teško

Neki su roditelji pitali zašto se u redovitu satnicu ne uvrste njemački ili informatika te zašto se u popodnevnu nastavu, ako već nema drugog rješenja, ne prebaci vjeronauk, koji je također izborni predmet.

Naputak ministarstva, jer ‘tako kaže Vatikan’

Razrednica je, s laganom nelagodom u glasu, odgovorila kako je škola primila pisani naputak Ministarstva obrazovanja da vjeronauk mora imati prioritet, jer “znate, kažu da tako piše u Vatikanskim ugovorima”.

Ministarstvo obrazovanja, kojim upravlja Hrvatska demokratska zajednica, naređuje, dakle, osnovnim školama da je vjeronauk važniji predmet od njemačkog ili informatike.

Istog dana, ili dan ranije, donesena je odluka o raspuštanju Studentskog zbora na zagrebačkom Filozofskom fakultetu; zahvaljujući studentima nije provedeno ujedinjenje Filozofskog fakulteta s Teološkim fakultetom pa sada, za kaznu i preventivno, valja spriječiti bilo kakvo organizirano studentsko političko djelovanje.

Crkva se formalno postavila kao opozicija SDP-ovoj vladi

Naravno, da je na izborima pobijedio SDP, a ne HDZ, upravi Filozofskog ne bi palo na pamet da raspušta Studentski zbor, jer hrvatski intelektualci, osim malobrojnih, nisu poznati po sukobljavanju s vlastima bilo koje provenijencije.

Ova dva bedasta, štetna i opasna ekscesa karakteristična su za novu , drugu fazu konzervativne revolucije u Hrvatskoj.

U prvoj se fazi, koja je započela odmah po dolasku Zorana Milanovića na vlast, Katolička Crkva formalno postavila kao opozicija SDP-ovoj vladi (tako je, doslovno, napisano u jednom uvodniku Glasa Koncila) da bi se zatim kroz katoličke laičke udruge povela borba protiv liberalne Hrvatske.

Nametanje vrijednosnih stavova

Ta se borba vodila kroz rušenje Obiteljskog zakona, kroz referendum protiv gay brakova, kroz suprotstvljanje seksualnom odgoju u školama i, naposljetku, kroz obaranje kurikularne reforme.

Ovdje valja reći da katolički predvodnici konzervativne revolucije u mnogočemu zastupaju drukčije stavove i interese od HDZ-a, ali da se ti stavovi i interesi često približavaju u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.

Zajednički su neprijatelj SDP i liberalna Hrvatska.

Prva faza konzervativne revolucije provedena je donekle uspješno. HDZ je toj fazi pridonio sotonizacijom SDP-a kao bivših komunista i zaštitinika komunističkog terora, a Crkva i katoličke udruge nametanjem pojedinih katoličkih vrijednosnih stavova cijeloj hrvatskoj javnosti.

Propalo suprotstavljanje na biralištima

I jedni i drugi natjecali su se u afirmaciji nacionalizma kao glavne društvene vrijednosti. Jedna od glavnih žrtava prve faze konzervativne revolucije bio je famozni kurikulum, relativno detaljno osmišljena strategija preobrazbe hrvaskog obrazovnog sustava.

Kurikulum je pao i zbog nacionalističkih i zbog religijsko-ideoloških razloga.

Pad kurikuluma velika je simbolična i sadržajna pobjeda hrvatske konzervativne revolucije kojoj su se svi oni Hrvati, koji su prije nekoliko mjeseci žestoko prosvjedovali zbog HDZ-ova rušenja kurikuluma, mogli suprotstaviti na biralištima, ali eto, nekako nisu htjeli, nego su umjesto toga kritizirali borca za ćirilicu kao radikalnog desničara te su, valjda, ako su već glasovali, zaokruživali Pametno ili Živi zid, što se, naravno, pokazalo sasvim glupim.

Pet ciljeva nove revolucije

U svakom slučaju, izborna pobjeda HDZ-a omogućila je konsolidaciju dosadašnjih postignuća konzervativne revolucije, među koje svakako valja ubrojiti i programske i personalne promjene na Hrvatskoj radio televiziji, te je stvorila preduvjete za ulazak u drugu fazu konzervativne revolucije.

Ovdje se, opet, interesi Crkve i HDZ-a zapravo podudaraju. HDZ želi stvoriti uvjete za dugoročnu, barem osmogodišnju vladavinu.

Za ispunjenje tog cilja potrebna mu je potpora Crkva, stvaranje konzervativne atmosfere u društvu, kontrola nad obrazovnom sferom i svim mogućim društvenim institucijama, pa nadzor nad državnim medijima i, još više, nad privatnim medijima koji žele interesnu vezu s državom ili vladajućom strankom (a koji su u stanovitom smislu važniji od sirotog HRT-a, jer ih dio čitatelja/gledatelja smatra neovisnima), ali i detant s hrvatskim Srbima, kako se Hrvatska ne bi doimala ekscesnom prema Europskoj Uniji.

Transformacija u opće društvene vrijednosti

Crkvi je, pak, stalo da se što više proširi sfera utjecaja njezinih vrijednosti. Potpuno je jasno da će, primjerice, pravo na pobačaj postati jedna od zaista vrućih tema u idućem razdoblju.

Jednako je predvidljivo da će Crkva nastojati što snažnije penetrirati u obrazovne insitucije, jer se Crkva bori za odanost mladih, u čemu će joj država, kako vidimo iz primjera kojim smo počeli ovaj članak, svesrdno pomagati.

Možemo, dakle očekivati još više katoličkih sadržaja u javnim medijima i u javnom životu i u obrazovnom sustavu, još snažnije inzistiranje na pretvaranju crkvenih pravila u društvena pravila te još agresivnije djelovanje laičkih organizacija u promicanju pretvaranja katoličkih vrijednosti u općedruštvene vrijednosti.

Pretvaranje Hrvatske u Mađarsku i Poljsku

Radikalna desnica, i ona hadezeovska, i ona crkvena, i ona marginalna, sve će glasnije isticati svoje zahtjeve: od preimenovanja najljepšeg zagrebačkog trga pa sve do prevrednovanja povijesne uloge Nezavisne Države Hrvatske, pri čemu su jasenovačke brojke tek alat za tu vrstu revizionizma.

U tako stvorenoj atmosferi više se nitko neće čuditi što čak i ministri hrvatske Vlade dolaze na svečanost u povodu podizanja spomenika Miri Barešiću, premda je, eto, nedvojbeno utvrđeno da je Barešić Roloviću pucao u glavu dok je Rolović ležao svezanih ruku. Tko god da je Barešić, i tko god da je Rolović, nitko s minimalnim osjećajem za pravdu ne može čistu egzekuciju smatrati herojstvom. A takva se egezkucija u dijelu hrvatske javnosti, uključujući Crkvu i HDZ čiji su se ministri došli pokloniti Barešićevu kipu, danas, očito, smatra herojstvom.

Druga faza koznervativne revolucije kani pretvoriti Hrvatsku, ideološki gledano, u Mađarsku ili u Poljsku, u konzervativnu nacionalističku državu u kojoj su dominantne vrijednosti nacija i vjera.

Micanje Hasanbegovića, jedinog ozbiljnog konkurenta

I sve bi se to trebalo događati u premijerskoj eri pristojnog i proeuropskog Andreja Plenkovića. Kako bi otklonio kritike da, ustvari, služi konzervativnoj revoluciji, predsjednik HDZ-a vjerojatno će ritualno žrtvovati Zlatka Hasanbegovića.

Prema vani, dekapitiranje ministra kulture izgledat će kao snažan signal da je divlji, korumpirani i nacionalistički HDZ napokon postao pristojna konzervativna stranka. Kad je pak riječ o unutarnjoj funkciji Hasanbegovićeve eliminacije, Plenković se, naprosto, mora riješiti trenutno jedinog ozbiljnog konkurenta za vlast u HDZ-u. Naravno, pod uvjetom da je dovoljno snažan za takav potez što će se, uostalom, pokazati prilikom sastavljanja Vlade.

Pod Plenkovićevom bi se pristojnom i europskom pojavom zapravo mogli dogoditi najretrogradniji procesi u našoj zemlji unatrag više od petnaest godina, protiv kojih se nitko neće ozbiljnije buniti, jer je Plenković, eto, dobar momak kojem valja vjerovati.

Oporba se mora suprostaviti društvenim procesima

U stvarnosti, Andrej Plenković mogao bi se pokazati lošijim dugoročnim rješenjem za Hrvatsku nego što bi to bio sam Tomislav Karamarko da je prije skoro godinu dana uistinu uspio pobijediti na parlamentarnim izborima.

Zbog svega toga, oporbena uloga SDP-a ponovno je od esencijalne važnosti za Hrvatsku: SDP se ne treba suprotstavljati proeuropskom Plenkoviću, nego stvarnim društvenim procesima koji će se događati pod egidom njegova imidža i za vrijeme njegove vlasti.

A da bi SDP bio kadar tako funkcionirati, mora izabrati predsjednika koji ima šanse postati masovno popularan i koji je kadar artikulirati i svakodnevno propagirati viziju liberalne, tolerantne, solidarne i moderne Hrvatske.