Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

SPECIJAL: ONI SU OTIŠLI...

ODSELIO SE U JAPAN I PRONAŠAO LJUBAV, ALI…: ‘Nisam siguran želim li ostati. Postoje neke stvari i stroga pravila koja su teška za prihvatiti…’

Demografija je rak-rana i najveći problem s kojim se Hrvatska susrela. Od punopravnog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji svake godine ljudi masovno iseljavaju iz Lijepe naše, a stručnjaci upozoravaju da nam, ako se ovakav trend nastavi, prijeti izumiranje. Upravo zato je redakcija Net.hr-a odlučila pokrenuti specijal ‘Oni su otišli…’ u kojem ćemo objavljivati ispovijesti ljudi koji su iz raznih razloga napustili Hrvatsku i svoju sreću potražili negdje drugdje. Ispričali su nam svoja iskustva o životu u ‘tuđoj’ zemlji, jesu li dobili sve što su očekivali, te planiraju li se jednoga dana vratiti kući…

Zagrepčanin Theo Šlogar je prvu priliku da iskusi istočnjački život dobio za vrijeme studija japanologije kada je putem studenske razmjene otišao u glavni japanski grad na godinu dana

Matsuo Basho, poznati japanski pjesnik i začetnik haiku poezije, kazao je kako je putovanje samo po sebi njegov dom. Izjava je to koja bi vrlo lako mogla biti opis života Thea Šlogara (31), Hrvata koji je već kao dijete shvatio kako će putovanja biti sastavni dio njegova života.

I zaista, Theo se već sa šest godina iz rodnog Zagreba preselio s roditeljima u Italiju gdje je završio osnovnu i srednju školu nakon čega se vratio u Hrvatsku te na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao talijanski, slovački, a kasnije i japanologiju.

Theo s ocem Zdravkom u Kyotu

“Odmalena sam znao da želim putovati i pruočavati različite kutke svijeta. Prvo sam krenuo trenirati borilačke vještine, a kasnije me počela zanimati japanska povijest i filozofija o čemu sam dosta čitao. Moji roditelji su svjetski ljudi te su i sami često putovali, pogotovo otac. Slušajući njihove priče odmalena mi je bilo prirodno da ću i ja otići, pogotovo u istočni dio svijeta koji me najviše privlačio”, započeo je svoju priču Theo.

ALEKSANDAR ŽIVI NA BLISKOM ISTOKU: ‘Nisam ja ostavio domovinu, nego je ona ostavila mene! U Dohi nema frustracija, a ni ustaša i partizana’

Ljubav na satu talijanskog

Prvu priliku da iskusi istočnjački život dobio je za vrijeme studija japanologije kada je putem studenske razmjene otišao u glavni grad Japana na godinu dana.

“Došao sam na fakultet na kojem nitko nije znao engleski i doslovno je sve bilo na japanskom dok sam ja jedva znao reći: ‘bok, ja sam Theo’. Japanski je stvarno jako težak jezik, a ja sam na njemu morao slušati predmete poput kulturne antropologije. Mislio sam da ću poludjeti, ali ipak sam uspio. Danas, kako živim sa zaručnicom, samo pričamo na japanskom, a još će mi hrvatski zakržljati”, ispričao je mladić koji kaže kako je upornost najvažnija.

Ženu svog života s kojom uskoro planira vjenčanje upoznao je tijekom prve godine u Japanu. Kako bi si platio troškove života, predavao je talijanski i hrvatski, a ona mu je bila prva studentica.

“Naravno da nije baš naučila talijanski jer nisam bio neki učitelj”, kazao nam je kroz smijeh Theo koji se nije trudio pronaći “naše” ljude u Japanu, već se većinom družio s lokalcima zbog čega je vrlo brzo naučio jezik te upoznao neobičnu kulturu, koja, kako kaže, nema veze s onime na što je navikao u Hrvatskoj.

No godina dana razmjene je proletjela te se Theo morao vratiti u domovinu ne bi li završio studij. Osim ljubavi, Thea je vukla želja za istraživanjem egzotičnog istoka te se čim je diplomirao prijavio na natječaj za stipendiju japanske vlade za doktorski studiji – i dobio je!

KLARA ŽIVI U NJEMAČKOJ, A RADI U LUKSEMBURGU: ‘Ovdje je super, minimalac je 15.000 kn, a režije plaćam manje nego u Hrvatskoj!’

Život u Carevu gradu

Danas na Sveučilištu Ryukoku, čije ime znači Zmajeva dolina, dovršava svoj doktorat koji se bavi japanskim visokim obrazovanjem i reformama, zbog čega puno vremena troši na putovanja Japanom, skupljajući podatke, radeći intervjue i sl.

Skrasio se u Kyotu, bivšem carskom glavnom gradu Japana, koji nastanjuje 1,5 milijuna stanovnika. Mali grad za azijske standarde, pogotovo ako uzmemo u obzir da Tokio s Yokohamom, Kawasakijem, Chibom i Saitamom čini metropolitansko područje Veliki Tokio s populacijom od više od 35 milijuna stanovnika.

“Kyoto je najljepši grad koji sam vidio, a s obzirom na to da nije bio bombardiran za vrijeme Drugog svjetskog rata – stari grad, sjedište kulture, u potpunosti je očuvan. Hramovi, dvorci, zen vrtovi… Sve je opstalo. Prepun zelenila i okružen planinama, Kyoto je napravljen strogo prema feng shuiju, a kroz centar grada teče rijeka Kamo”, opisuje nam Theo grad za koji kaže da je kao san.

Japan za njega nije samo jezik i mjesto na kojemu se nalazi nego kompletan način života. Tako se sprijateljio sa svećenicima u obližnjem hramu gdje uči zen meditaciju. Iako govori da nije religiozan kaže kako ga zanima njihov način razmišljanja i filozofija, a nekada na meditaciji zna biti cijeli dan.

Uči svirati i hakuhachi (japansku frulu) te trenira japanske borilačke vještine, a jedna od omiljenih stvari mu je i istraživanje okolice i skrivenih dijelova grada sa svojom zaručnicom.

HEDVIGA IZ BLJEŠTAVOG DUBAIJA: ‘Sve je duplo skuplje, nose bunde čim temperatura padne ispod 30°C, a kad padne malo kiše – strahuju od poplave’

Mračna strana Japana

Unatoč ljepotama zemlje i ljubavi koju je pronašao kaže kako nije siguran hoće li ostati u Japanu u dalekoj budućnosti.

“Za sada, nisam siguran želim li provesti cijeli život ovdje. Postoje neke stvari koje nisu lake za prihvatiti. Pravila su vrlo stroga te im je kultura rada problematična zbog čega imaju velikih teškoća. Iako je japansko društvo kompleksno i ne može se generalizirati, moja zaručnica je, prije nego što smo se upoznali, radila po 12 sati u tvrtki za animirane filmove. Prekovremeni ostanak na poslu u Japanu se često ne plaća, a vi ne možete otići kući dok svi nisu gotovi s poslom. Nije rijetkost ni da ljudi ne stignu otići kući te prenoće na poslu. Iako varira od poslodavca do poslodavca, koliko čujem, u tradicionalnim japanskim tvrtkama nije lako pa u nekima poslodavci znaju i maltretirati radnike. Ali ako ste, recimo, profesor na fakultetu, ili radite u nekoj stranoj tvrtki u Japanu, imate puno više slobode i onda je dobro”, objašnjava Theo te vuče usporedbu s Hrvatskom.

“Mi imamo ljeto u punom smislu riječi, idemo na more čak i kada nemamo love. Netko od prijatelja često ima vikendicu pa se okupite i uživate u godišnjem. Možda nije hotel s pet zvjezdica, ali vam je lijepo. Ovdje ljeti prosječni Japanac radi po najvećoj vrućini i na sparini koju ne možete zamisliti. Ako ima sreće dobit će četiri do pet dana slobodno, dok zimski praznici uopće ne postoje. Zato moja buduća supruga želi otići u Hrvatsku, ne odmah, ali jednoga dana. Kaže kako su tamo svi opušteni, no ja joj objašnjavam kako su plaće male te da nema posla”, priča nam.

I MARKO JE NAPUSTIO HRVATSKU: ‘Život u Kanadi nije jeftin, ali… Plaće su puno veće, a kad sve platimo, ostane lijepa ušteđevina’

MATIJA SE ODSELIO U ŠPANJOLSKU: ‘Ovdje u mjesec dana zaradim plaću za koju sam u Hrvatskoj radio mjesecima. Nagrađuju poštene i radišne’

Razlika u karakteru

Ipak, svaka medalja ima dvije strane, tako postoje i stvari zbog kojih je Theo sam sebi rekao kada je prvi put otišao iz Japana da će se ponovno vratiti.

“Karakter Japanaca ono je što me oduševilo, njihova smirenost prava je suprotnost našoj impulzivnosti. Kada ste u ogromnoj gužvi i kada svi idu raditi od jutra do sutra u neku kompaniju kojoj su prodali dušu, nitko nije živčan, nitko se ne ljuti. Ako slučajno staneš nekom na nogu taj ti se još ispričava i klanja jer ti se našao na putu. Iako ih ne bih idealizirao oni u sebi imaju finoću koju je kod nas teško pronaći.

Jednostavno ćete tamo teško vidjeti ljude da se svađaju i budu arogantni jedni prema drugima. Štoviše, to nisam doživio u četiri godine života ovdje”, kaže nam Theo.

NIKA JE DUBROVNIK ZAMIJENILA STOCKHOLMOM: ‘Nemam financijskih briga, konačno živim svoje snove! Zašto bih se vratila u Hrvatsku?’

MATKO JE SREĆU NAŠAO U NORVEŠKOJ: ‘Život je specifičan, poštuju se zakoni i red, a za razliku od Hrvatske, država se brine o svemu’

Budući planovi

Unatoč tome što mu nedostaje obitelj, majka koja ne može dolaziti zbog zdravstvenih problema i otac koji u Japan dođe jednom godišnje, Theo kaže kako nije više osoba kakva je bio. Danas je duboko promijenjen kao i način na koji gleda svijet oko sebe.

Dolazak u Japan, priznaje, bio mu je poput dolaska na Mars, no njegovo putovanje tek je počelo.

“Doktorat ću završiti do kraja iduće godine, a onda ću vidjeti gdje će mi se vrata otvoriti. Za sada mi se sviđa biti tu gdje jesam, ali gdje ću provesti život, to je još pitanje na koje tražim odgovor”, zaključio je.

* Imate slično iskustvo sa životom u inozemstvu ili možda potpuno suprotno, a htjeli biste ga podijeliti s nama i našim čitateljima? Javite nam se na mail: vijesti@portal.net.hr.

 

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr