Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Svađamo se otkako su došli

OD TOMISLAVA DO TOMISLAVA: Zaboravite na Ina-MOL, ovo je 7 najvećih mađarsko-hrvatskih sukoba u povijesti

Slavonija, Slovenija, Slovačka… slavenske zemlje i krajevi uz Mađarsku već nazivom pokazuju da ih je u mnogočemu kroz povijest određivala upravo Ugarska država, no niti jednu toliko kao Hrvatsku.

Sukob Ine i MOL-a samo je posljednji u nizu sukoba dviju zemalja koje se od samog nastanka baš i ne vole, a nerazdvojno su povezane –  od prvog hrvatskog kralja Tomislava koji je ratovao s Mađarima, do Tomislava Karamarka koji je zbog veza s MOL-om podnio ostavku.

1. Mađarima smo objavili rat na najopakiji način

Prelaz Jelačića s vojskom preko Drave

Kip Josipa Jelačića ne stoji na glavnom zagrebačkom trgu zato što je ukinuo kmetstvo, pomagao društveni život, proveo novčanu reformu… nego zato što je u dva navrata porazio Mađare. Revolucije su u Europi 1848. bile prilično popularne, a trend su slijedili i Mađari: tražili su nacionalnu državu, po mogućnosti bez Habsburgovaca na tronu. Doduše, prema njima Mađarska je završavala na Jadranu, pa Sabor imenuje Jelačića za bana koji caru nosi hrvatske zahtjeve  (uglavnom skreću pozornost caru da Mađarska završava na Dravi). Pregovori Jelačića i predsjednika ugarske vlade Lajosa Batthyánya u Beču završavaju vjerojatno najopakijom objavom rata u hrvatskoj povijesti.
Batthyany: Vidimo se na Dravi.

Jelačić: Nema potrebe da se umarate. Vidimo se na Dunavu.

Jelačić 11. rujna prelazi s hrvatskom vojskom preko Drave sa 60.000 vojnika. Susreo se s Mađarima na Dunavu, ali ipak ne u Pešti. U Beču izbija revolucija, pa Jelačić kreće spasiti kralja. Mađari šalju 33.000 vojnika da pomognu ustanicima, te se 28., 29. i 30. listopada 1848. vodi bitka između bana Jelačića i Mađara. Ishod? Pa, Habsburgovci su ostali na tronu još ravno 60 godina…

2. Posvađali smo se kad su nam najljepnicom oteli Rijeku

Za kaznu što su ih pokušavali zbaciti s trona Mađari su od Habsburgovaca dobili vlastitu državu. Kralj Franjo Josip pristao je presložiti Habsburšku monarhiju, što su Mađari vidjeli kao divnu priliku da se dokopaju morske luke. Prvo su promijenili izborne propise i pobrinuli se da u Saboru sjede njihovi ljudi, no ni takav Sabor nije dao Rijeku pod izravnu upravu Pešte. Kada je sve drugo propalo, jednostavno su na svoj primjerak nagodbe prelijepili članak 66. i promijenili mu tekst tako da Rijeka pripada izravno Ugarskoj.

Iako je bilo očito da je Riječka krpica falsifikat (gori od Sedlarove fotomontaže), kralj Franjo Josip ju je prihvatio – nije ga zanimalo što Mađari rade u svom dijelu monarhije dokle god njemu ne rade o glavi. Na Riječkoj krpici pisalo je i kako bi se zastupnici Rijeke, ugarskog parlamenta i hrvatskog Sabora mogli dogovoriti  o riječkoj samoupravi.  I dogovorili su se – evo nekoliko guvernera Rijeke nakon nagodbe: Ede Cseh de Szentkatolna (1867. -1870.), Jozsef grof Zichy de Zich et Vasonkeo (1870. -1872.), Geza Szapary de Szapar (1873. – 1883. )… I tako sve do 1918., kada počinju guverneri talijanskih imena. Doduše, i Banska Hrvatska je često imala banove čija imena nisu baš u duhu hrvatskog jezika…

3. Zamrzili smo ih kao kad su nas tjerali učiti mađarski

Franjo Josip proglašava kraj radoa na zgradi HNK

Khuen Héderváry bio je omiljen taman koliko ministar Šustar, uz jednu veliku razliku: Hedervary je napravio i neke prilično dobre stvari. Dok je bio ban, u Hrvatskoj se počinju graditi tvornice, željeznice i kazališta, ali ostat će zapamćen po nametanju mađarskog jezika (i pjesmi Ustani bane) te po udarcu nogom u bansku stražnjicu. Vritnjak je zaradio 1885., no još goru blamažu Hrvati su mu priredili pred njegovim šefom.

Kako bi pokazao da se s Hrvatima sjajno slaže, pristao je izgraditi HNK u Zagrebu, a na kraj radova pozvao i kralja Franju Josipa. No, putem do kazališta prosvjednici su palili zastave i jasno pokazali što misle o svom banu. Mnogo ozbiljniji bili su prosvjedi 1903., kada Mađari uvode svoj jezik na željeznicama u Hrvatskoj. Nakon masovnih i krvavih prosvjeda kralj šalje Hedevaryja u Mađarsku. No dobro je prošao, jer koje stoljeće ranije kraljevi su se malo drukčije obračunavali s banovima koji im nisu po volji.

4. Pozvali nas na Sabor, a onda nam zaklali bana

krvavi_sabor_kric5beevac48dkiŽigmund Luksemburški je bio bog i batina svog vremena, ali je kod bitke s Turcima 1396. jedva izvukao živu glavu i dugo se mislilo da je mrtav. Ipak, vratio se živ i zdrav, što je hrvatskom plemstvu predstavljalo ozbiljan problem – u međuvremenu su krunu dali Ladislavu Napuljskom što bi se lako moglo protumačiti kao izdaja (a jako teško kao bilo što drugo).  Kako bi pokazao da se ne ljuti, Žigmund je sazvao sabor, a hrvatskom banu i plemićima jamčio da im neće pasti dlaka s glave. A onda slijedi sjednica sabora koju ni Quentin Tarantino ne bi krvavije režirao (a i naslov mu je spreman: Krvavi sabor križevački).  Ukratko, mađarsko plemstvo je izašlo živo sa sjednice, a hrvatsko ne.

5. Ne zna se gotovo ništa osim da smo s njima ratovali

Koloman prikazan u Chronica Hungarorum

Vjeruje se kako je Hrvatska došla pod mađarsku vlast Pactom Conventom, no povjesničari nisu baš sigurni da je ona ikada postojala. Nakon što su hrvatski kraljevi izumrli, udovica Dmitra Zvonimira, Jelena, zove brata Ladislava da uzme krunu.  Neki plemići se bune, a navodno ih predvodi  Petar Svačić. Povjesničari nisu baš sigurni niti je li on postojao, a još manje je li bio ban, kralj ili tek velikaš koji se suprotstavljao Arpadovićima. Sigurno je samo to da nikada nije bio okrunjen, i da ga je hrvatsko-ugarski kralj Koloman ubio i potom se okrunio u Dalmaciji.

6. Svađali smo se zbog kraljeve kćeri, a on se nije ni osvrnuo

 

U hrvatskom ustavu Pragmatička sankcija stoji kao dokaz hrvatske državnosti, no koliko je ona značila kralju Karlu (kojem je pogodovala) najbolje pokazuje to što je nikada nije potvrdio, čisto da ne naljuti mađarsko plemstvo. Ugarsko-hrvatski kralj Karlo III. (i rimsko-njemački car, češki kralj… ) imao je samo kćer. Mađari nisu baš bili spremni na kraljicu, a zapravo su kalkulirali i htjeli se osamostaliti. Mađarima u inat, Sabor je 9. ožujka 1712., rekao da će prihvatiti ženskog nasljednika. Karlo III. se nije previše obazirao i uglavnom se bavio Turcima – oteo im je sjevernu Bosnu, Srbiju… i potom izdao svoju Pragmatičku sankciju koju nitko nije imao mu*a osporavati.  Doduše, kad je njegova kći zasjela na tron 1741. susjedi su istog trena objavili rat, ali uglavnom neuspješno – Marija Terezija ostala je zapamćena kao jedan najmoćnijih vladara Habsburške monarhije.

7. Udžbenici kažu da se ne volimo otkako su došli

Dolazak Mađara u Panonsku nizinu

Mađari su u panonsku ravnicu došli u 9. stoljeću – i od tada do danas pokušavaju doći do mora. Glavni problem je u tome što je tada na tom prostoru već postojala ne jedna, nego dvije Hrvatske. Svako malo su napadali Panonsku Hrvatsku, ali kada su u 10. stoljeću napali Primorsku, knez Tomislav zaratio se s Ugarima i protjerao ih sjeverno od Drave. Prema šturim izvorima, odlučujuća bitka bila je 925. na desnoj obali Drave u Slavoniji. Ubrzo potom, Tomislav se spominje kao kralj (u zaključku crkvenog sabora u Splitu).

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr