Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

PIŠE HRVOJE KLASIĆ

OD INDUSTRIJSKOG GIGANTA DO GRADA DUHOVA: Ljudi su nestali, a tvornica u kojoj je radilo 14.000 ljudi doživjela je tragičnu sudbinu

Kako je grad izgubio četvrtinu stanovništva i više od polovice zaposlenih. 30 year challenge, Sisak.

Internetom je zavladao novi trend – “10 year challenge”. Ljudi pokazuju svoje današnje slike i one od prije deset godina kako bi se vidjelo jesu li se, i na koji način, u tom razdoblju promijenili. Odlučio sam se uključiti u ovu priču, ali na malo drugačiji način. Umjesto svojih, usporedit ću slike svog rodnog grada. S obzirom na to da je on star više od dvije tisuće godina, razdoblje usporedbe rastegnuo sam s 10 na 30 godina.

Dakle, razlikuje li se, i po čemu, Sisak iz 1989. od ovog današnjeg iz 2019?

Za početak, u tih 30 godina grad je izgubio četvrtinu svog stanovništva i više od polovice zaposlenih. Te, ne tako davne 1989., posao je imalo više od 30 tisuća ljudi, a danas njih svega 11 tisuća. Jedna od najindustrijaliziranijih općina u mnogo većoj, pretvorila se u socijalan slučaj u znatno manjoj državi. Neka od jakih, velikih i svjetski poznatih poduzeća poput Radonje, Segestice, Dunavskog Lloyda, Siscije, ili više ne postoje, ili životare sa svega nekoliko desetaka zaposlenih.

Tragična sudbina Željezare

Najtragičniju sudbinu doživio je sisački, hrvatski i jugoslavenski gigant Željezara. Od oko 14 tisuća iz 1989. danas na istoj lokaciji radi oko stotinjak radnika! Ako se u potpunosti ne zatvori, toj brojci se u skoroj budućnosti može samo nadati posljednji preživjeli sisački industrijski velikan Rafinerija, koja već danas ima pet puta manje zaposlenih nego 1989.

Sisak je u posljednjih trideset godina doživio “sumrak” i na svim ostalim područjima. Uzmimo npr. osnovnu školu u koju je 1989. išao moj prijatelj, a 2019. ide njegova kći. Od tadašnjih šest prvih razreda, i u svakom po tridesetak učenika, danas su ostala tri prva razreda s po jedva dvadesetak učenika. I u gimnaziji je situacija podjednako alarmantna. U razredu u koji sam ja išao 1989. bilo je više od 30 učenika, a danas ih je nerijetko manje od 20.

Sva sisačka poduzeća vodila su 1989. brigu o stambenom zbrinjavanju svojih radnika. Samo je Željezara izgradila gotovo četiri tisuće stanova i poklonila ih svojim radnicima! Danas, 2019., podjednako je suludo ne samo očekivati nego uopće i zamišljati situaciju u kojoj netko nekom poklanja bilo što, a kamoli stan.

Propast kulture, odmora, rekreacije…

Vodila se 1989. i briga o odmoru, rekreaciji i kulturi. Velika većina građana Siska mogla si je tada, uglavnom zahvaljujući odličnom sustavu odmarališta, priuštiti odlazak na ljetovanje ili skijanje. Kolone autobusa prevozile su organizirano svaki tjedan sisačke radnike i učenike u Zagreb u posjet nekom muzeju ili kazalištu.

I sam Sisak je bio grad u kojem se kultura stvarala i potpomagala. Te 1989. već je gotovo dvadeset godina postojala Kolonija likovnih umjetnika na koju su dolazili neki od najpoznatijih jugoslavenskih kipara i slikara, dok je Književna nagrada Željezare Sisak bila jedna od najprestižnijih nagrada toga tipa u državi. Trideset godina kasnije, odlazak na ljetovanje i skijanje, za većinu je Siščana nedostižni luksuz.

Odmarališta su, ili pod sumnjivim okolnostima prodana, ili godinama propadaju i danas su u stanju neprepoznatljivosti. Sisak 2019., kao ni posljednjih nekoliko desetljeća, nije mjesto u koje istaknuti umjetnici i ostali kulturni radnici dolaze po nagrade. Sve rjeđe je mjesto u koje uopće dolaze.

Preživljavanje grada

Građani Siska mogli su 1989. svakodnevno gledati po dvije filmske projekcije u tri (zimi i četiri) kina, dok 2019. to mogu u samo jednom, i to ne svaki dan nego samo vikendom. Gotovo svaki tjedan u Sisku su 1989. nastupali neki od najpoznatijih jugoslavenskih rock bendova. Ako je suditi po prethodnoj godini, Siščani u cijeloj 2019. mogu očekivati svega nekoliko nastupa hrvatskih “zvijezda”.

Godine 1989. Sisak je živio punim plućima. 2019. Sisak preživljava na aparatima za disanje.

Na slici Siska 1989. visoke peći potpaljuju radnici svih nacionalnosti, komunisti i nekomunisti, vjernici i ateisti. Na njoj brodovi krcati teretom plove Kupom i Savom. Stotine mladih šeću korzom, zabavljaju se po disko klubovima i bave se sportom svojevoljno, a ne voljom roditelja. Da, na toj slici postoji samo jedna Partija i na toj slici nema demokratskih izbora.

Bojim se pomisliti kako će izgledati budućnost

Na slici Siska 2019. su demokratski izbori na koje sve manje Siščana izlazi, i demokratski izabrani političari kojima velika većina Siščana nimalo ne vjeruje. Na toj slici kolone automobila i autobusa ne voze u smjeru sisačkih tvornica, nego prema Zagrebu, ili negdje mnogo dalje.

Teško će na slici Siska 2019. svoje mjesto naći entuzijazam, solidarnost, idealizam i nada. Ali se bojim da će i previše mjesta biti za sebičnost, nepovjerenje u (demokratske) institucije i lažni (lokal)patriotizam.

Sličnih scenarija, u kojima razne ekonomske, političke i društvene tranzicije ugroze samu egzistenciju nekog grada, ima naravno i u mnogo stabilnijim državama. Ali, dok se tamo radi o pojedinačnim slučajevima, u Hrvatskoj je to, kao i u ostalim postjugoslavenskim državama, masovna pojava.

Svoj “challenge” s prošlošću ti su gradovi evidentno izgubili. Bojim se i pomisliti kako će proći onaj s budućnošću.

Povratak na Net.hr