Pojavila se sasvim neviđena priča o Hitlerovom koljaču, Vatikanu, grijesima Zapada i Johnu le Carréu
Kako su američke i britanske vlasti pokušavale regrutirati čak i najgore nacističke zločince
U svjetskim medijima ovih se dana pojavila krajnje neobična priča o nacističkom koljaču Ottu Wächteru, zloglasnom guverneru poljskog Krakowa tijekom rata; priča je to u kojoj se isprepliću i pojavljuju Wächter i njegov pokušaj bijega nakon rata, poznati spisatelj John le Carré, grozomorna uloga Vatikana u spašavanju nacista, problematični američki i britanski odmak prema nacističkim monstrumima, te generalno stanje u Europi prvih godina nakon Drugog svjetskog rata.
Stvar počinje prije nekoliko godina, kada je britansko-francuski odvjetnik i profesor prava Phillipe Sands počeo istraživati detalje obiteljskog stradavanja tijekom rata, posebno djeda kojem je presudio zloglasni Otto Wächter. Tijekom tih napora upoznao je Wächterova sina Horsta, uvjerenog u načelnu dobrotu i zapovjednu nevinost svog oca (Sands je 2013. intervjuirao Horsta za Financial Times, pod naslovom “Moj otac, dobri nacist”). Sands baš i nije bio uvjeren u tu verziju narativa o poznatom monstrumu, ali je od Horsta dobio bezbroj obiteljskih fotografija i dokumenata, poput detaljne korespondencije Otta Wächtera i supruge Charlotte.
Kako je Wächter ušetao u Rim i naglo preminuo
Konzultirao se s kolegama profesorima, posebno onima stručnima za ratno razdoblje, te sa susjedom Davidom Cornwellom, poznatijim pod spisateljskim pseudonimom John le Carré. Bilo im je neobično što je Wächter, koji je 1945. utekao saveznicima i skrivao se po austrijskim brdima, u danima bijega razmjenjivao užasno detaljna pisma sa suprugom. “Možda su se voljeli,” kazao im je Sands, koji je jučer o svemu objavio opsežan članak u FT-u. Međutim, zaključak je bio kako su Wächter i Charlotte razvili neku vrstu kodirane komunikacije, za slučaj da netko presretne njihovu poštu.
Profesori su se bacili na višegodišnje proučavanje pisama, kako bi odgonetnuli o čemu su se točno dopisivali. Dosad je bilo poznato da je Otto Wächter, nakon četiri godine skrivanja po najgorim austrijskim zabitima, jedan dan 1949. ušetao u Rim, pod zaštitom pro-nacističkih biskupa, da bi nekoliko mjeseci kasnije misteriozno preminuo. Kao službeni uzrok smrti navodi se njegova sklonost kupanju u prljavom Tiberu, u kojem je, navodno, progutao urin zaraženih štakora i preminuo od infekcije. Obitelj je i tada bila čvrsto uvjerena kako je otrovan.
Stručnjaci koje je Sands angažirao uspjeli su rekonstruirati Wächter posljednje godine, sve njegove ključne kontakte i zaštitnike, okolnosti njegove odluke da ode u Rim, detalje oko prebacivanja u Južnu Ameriku, koje je dogovarao tijekom svog izbjeglištva.
Moralni problemi s angažiranjem Hitlerovih ubojica
Po svemu sudeći, Otta Wächtera vrbovale su zapadne i sovjetske tajne službe, u pokušaju da ga nagovore na špijunažu za svoju stranu. Bez obzira što je bila riječ o čovjeku koji je Židove ubijao javno i masovno – barata se brojkom od 800 tisuća ljudi kojima su presudile Wächterove odluke – zapadne demokracije bile su spremne koristiti ga kao oružje protiv komunizma. Tih godina, odmah nakon kraja rata, glavni protivnik postao je Sovjetski savez, a američke i britanske vlasti nisu imale moralnih problema s regrutiranjem Hitlerovih ubojica.
Te navode potvrdio je le Carré, koji je tih godina služio vojsku upravo u austrijskim brdima. Postoji velika šansa, zaključili su Sands i le Carré, da je baš le Carré tih godina susreo Otta Wächtera. U godinama neposredno nakon rata, američke i britanske službe činile su sve da regrutiraju nacističke znanstvenike, zapovjednike i špijune. Neke od njih prebacivali su u Ameriku, a mnoge su postavljali na strateška mjesta po Europi. “Bio sam zaprepašten, odgajan sam da mrzim naciste, a sada smo ih odjednom trebali regrutirati”, ispričao je le Carré. Onima koji su postali špijuni ili suradnici zapadnih zemalja, uništavani i falsificirani dosjei, kako bi se sakrili njihovi zločini.
Vatikanske rute za bijeg i uloga velečasnog Draganovića
Istraživanje bijega Otta Wächtera navodi na zaključak kako nisu samo vatikanske struje sudjelovale u organizaciju ruta za bijeg istaknutih nacista (u tome su se, inače, posebno isticali hrvatski svećenici u Vatikanu, okupljeni oko velečasnog Krunoslava Draganovića), već su aktivnu ulogu imali i Amerikanci i Britanci. Le Carré smatra kako je izvjesno da su Wächtera ubili sovjetski špijuni, uvjereni kako preko Rima namjerava stupiti u kontakt s Amerikancima. Druga opcija, kaže, jest ona kojoj bi se divio: da su ga ubili izraelski odredi smrti, koji su nekoliko godina harali po Europi u potrazi za pravdom.
Priča Otta Wächtera otvara brojna teška pitanja o postupanju savezničkih snaga u godinama nakon završetka oružanih sukoba. U velikom strahu od komunizma i Crvene armije, u svega nekoliko mjeseci od progona nacista preokrenuli su se u korištenje nacista za borbu protiv Sovjeta. Moralne granice tih godina bile su znatno nejasnije i netransparentnije, nego se čine 70 godina kasnije. “Uče nas da je rat završio kada je rat završio. Ali, nije”, kaže le Carré. U slučaju Otta Wächtera, radi njegovih javnih zločina, američke bi vlasti vjerojatno imale problema – stoga su, kako je otkrio Sands, njegovi dokumenti netragom nestali iz američke arhive.