Potpuno je neobjašnjiva strategija Ministarstva financija oko uvođenja najveće porezne reforme još od poreza na dodanu vrijednost. Iz zgrade u Katančićevoj informacije o porezu na imovinu cure na kapaljku i obično ih u vrlo načelnim rečenicama daje ministar financija Slavko Linić. S druge strane, interesne skupine i vrlo jasno strukturirani lobiji ne gube vrijeme i ne propuštaju niti jednu priliku da građanima utjeraju strah u kosti. Iz takvih radionica ispadaju teorije prema kojima će na 100 metara četvornih stana država razrezivati porez od više od 30.000 kuna, bilo kakvu imovinu uz jadransku obalu moći će si, uz takve izračune, priuštiti tek pet do 10 posto Hrvata, a ostali će je morati prodati u bescjenje jer porez neće moći platiti.
Što namjerava Linić?
Svega četiri mjeseca do početka siječnja 2013. godine, za kad je najavljeno uvođenje poreza na imovinu, nema ni prvog nacrta zakona koji bi, makar onima koji bi si dali truda i pročitali ga, razbistrio svu tu mutnu vodu i dao naznaku kamo smjera Linić i je li doista iskrena njegova namjera da onima koji imaju velik broj nekretnina njihovo daljnje zadržavanje učini manje isplativim ili, tumače ovih dana mnogi, samo želi novim poreznim nametom nahraniti vječno izgladnjelu državnu blagajnu.
U nedostatku pravodobnih i preciznih informacija, ljudi su očekivano zbunjeni i nemaju pojma kome bi se obratili. Tako na adresu naše redakcije svakodnevno stiže desetak pitanja i komentara na koje, osim ministra i uskog kruga osoba koje rade na zakonskom prijedlogu, teško da itko ima precizan odgovor. Štoviše, neka od njih su takva da ni ministar neće moći odgovoriti na njih. Ljude zanima zbog čega bi oni koji su ulagali zaradu u nekretnine sada bili 'kažnjeni' jer novac nisu spiskali po mondenim skijalištima, restoranima i na skupe automobile. Isto tako nije im jasno kako ministar Linić namjerava pravedno i korektno provesti određivanje poreza na imovinu u zemlji u kojoj je ogroman broj objekata izgrađen bez građevinske dozvole. Smatraju da ljudi koji su i do sada izbjegli plaćanje zakonski propisanih dadžbina za dozvole opet dolaze u povoljniji položaj od onih koji su radili po zakonu. Naime, smatraju da vlasnici bespravno izgrađenih objekata neće plaćati porez na imovinu sve dok njihove građevine ne budu legalizirane.
Što je s onima bez građevinske dozvole?
"Je li pošteno ili je možda i u suprotnosti s Ustavom naše zemlje da jedni plaćaju porez na svoju imovinu, a drugi ne, samo iz razloga što su jedni posjeduju legalne nekretnine, a drugi ne. Dakle, ponovno se nagrađuju oni koji ne poštuju zakone naše zemlje! Ne bi li ova Vlada prvo trebala raščistiti postojeće stanje, a nakon toga uvesti porez na imovinu, vodeći se pritom kriterijem je li ona luksuz ili potreba", pita gospođa Zrinka, dok umirovljenika s 850 kuna mirovine žalosti to da će morati prodati naslijeđeni apartman od 44 četvorna metra jer, vjeruje, nema tako niske porezne stope koju će moći platiti.
"Lako je ministru Liniću kad on ima 30.000 kuna prihoda govoriti o tom porezu", zaključuje umirovljenik.
"Kome će se naplatiti porez na imovinu dok sud ne donese presudu? Jedan suvlasnik osporava vlasništvo drugim suvlasnicima i 26 godina im brani pristup imovini. Da ne spominjem da je već 'prvi nasljedni red', nažalost, pokojni, te da su sad njihovi nasljednici 'naslijedili' zemlju koju ne mogu ni prodati, ni obrađivati, ni na njoj graditi, ali porez će na tu zemlju plaćati", iznosi problem jedan od naših čitatelja koji sigurno nije usamljen, jer je takvih imovinskih sporova na tisuće na domaćim sudovima i nerijetko se rješavaju desetljećima.
Spretniji, sretniji i imućniji uvijek se izvuku
Četiri mjeseca prije uvođenja zakona odgovori na navedena i brojna druga pitanja morali bi biti potpuno jasni i nedvosmisleni. Nacrt zakona već je mjesecima trebao biti na javno dostupnim internetskim stranicama Ministarstva financija i oko njega se trebala provesti suvisla javna rasprava. Kroz nju bi bilo moguće dati odgovore na bezbrojna pitanja vezana za novi porez, ali i uočiti rupe u zakonu kroz koje se redovito provuku sretniji, spretniji i imućniji.
Ako je razlog tajnovitosti oko zakona bojazan da će se ti spretniji, sretniji i imućniji lakše izvući znaju li unaprijed pravila igre, onda je on potpuno promašen. Oni, kako to obično biva, imaju svoje izvore i vjerojatno su najupućeniji u to kakva će pravila igre biti uvedena. Čak i da tome nije tako, puno lakše od običnih građana mogu si priuštiti dobre porezne savjetnike koji će im savjetovati na koji način državi dati što manje i teret prebaciti na nekog drugog.
Promašena strategija
Logikom navedenog, još nije kasno da Ministarstvo promijeni potpuno promašenu komunikacijsku strategiju i skine veo tajne sa zakona po kojem ćemo morati živjeti od 1. siječnja iduće godine. Tako bi to trebalo izgledati u uređenoj državi, koja spremna uvodi porez koji, potpuno je neosporno, ima većina država u svijetu. No, tako to ne izgleda u Hrvatskoj. Ovdje se takve ozbiljne stvari obično prelamaju preko koljena i strepi do zadnjeg trenutka od toga kako će se novotarije iz kuhinje Banskih dvora odraziti na našu svakodnevicu. Slaba je utjeha to što ministar Linić kao mantru ponavlja navod da se poreza na imovinu ne treba bojati jer da on u većini slučajeva neće prelaziti iznos sadašnje komunalne naknade. Još manje uvjerljivo zvuči navod da će porezom najviše biti pogođeni bogati.
"Jeste li ikad čuli da su porezom na bogate bogati bili manje bogati?", komentar je jednog od vodećih domaćih poreznih stručnjaka Hrvoja Zgombića. Doista, ministre Liniću, navedite takav primjer i možda će Vaše dobre namjere zvučati uvjerljivije.
