ISTINA NAS NE MOŽE UGROZITI / Nešto drugačiji pogled povjesničara na optužnice o kojima bruji Hrvatska: Udar na nacionalnu čast prijeti s druge strane

O optužnicama iz BiH i što one znače za Hrvatsku piše Hrvoje Klasić

Hrvoje Klasić

Hrvoje Klasić

17.8.2021.
9:30
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Kaže izreka da je put u pakao popločen dobrim namjerama. Drugim riječima, želja za činjenjem dobrog djela ne isključuje da to činjenje ne izazove, s namjerom ili bez nje, i negativne posljedice. Evo nekoliko primjera koji idu u prilog izrečenoj tezi.

Antifašistički pokret otpora i narodnooslobodilačka borba tijekom Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije predstavljaju vjerojatno jedan od najsvjetlijih primjera u povijesti ratovanja. Hrabri i požrtvovni mladići i djevojke, uz svestranu pomoć narodnih masa, odlučili su iz svoje zemlje otjerati vojno nadmoćne okupatore, srušiti nacionalističke, rasističke i genocidne režime, te po uspostavi mira početi graditi društvo ravnopravnih građana.

Nažalost, na tom putu u bolje sutra neki su doživjeli pravi pakao. Npr. pripadnici talijanske i njemačke nacionalne manjine koji su proglašeni kolektivno krivima za zločine svojih sunarodnjaka, zarobljeni vojnici i civili masovno poubijani nakon završetka rata bez prilike da dokažu svoju nevinost, kao i svi oni koji su od strane režima uspostavljenog 1945. iz različitih razloga proglašeni nepoćudnima i nepoželjnima. Možda ne gore od samog počinjenja, ali dugoročno itekako štetno za odnose u društvu pokazalo se nekažnjavanje i posebno prešućivanje spomenutih nedjela.

Dobre namjere i katastrofalne posljedice

Priliku da, kada je u pitanju suočavanje s prošlošću, uči na greškama od nedemokratskog jugoslavenskog dobilo je 1990-ih hrvatsko demokratsko društvo. Najveću odgovornost snosili su u tom smislu političari na rukovodećim pozicijama i institucije pravne države.

Jer, da, pobunom dijela srpskog stanovništva narušeni su ustavni poredak i teritorijalni integritet Hrvatske, zemlja se morala braniti od nametnutog joj rata, demokratski izabrane vlasti morale su omogućiti miran i siguran život svojim građanima, i uz sve to, Hrvatska je imala moralnu obavezu pomoći Hrvatima iz Bosne i Hercegovine čija je egzistencija bila ugrožena. Posljedično to znači da je legitiman i opravdan cilj bilo oslobađanje zemlje uz pomoć brojnih vojno – policijskih operacija. Opravdano i legitimno bilo je i pružiti različite oblike humanitarne pomoći Hrvatima iz BiH, kao i odazvati se zahtjevima bosanskohercegovačkih vlasti da Hrvatska političkim i(li) vojnim sredstvima pomogne u zaustavljanju rata u toj zemlji.

Pa ipak, dobre namjere često su rezultirale i katastrofalnim posljedicama. Tu prije svega mislim na sudjelovanje pripadnika hrvatske vojske i policije u masovnim ubijanjima i progonima civilnog (nehrvatskog) stanovništva, mučenjima zarobljenika, pljački i paležu imovine, kao i kršenju teritorijalnog suvereniteta druge države. Jesu li spomenuti primjer komunističkog režima, koji je izbjegavao suočavanje s mračnim stranama prošlosti, hrvatska politika i pravosuđe shvatili kao opomenu, i postupili pametnije? Nažalost nisu. Za veliku većinu ratnih zločina i povreda međunarodnog humanitarnog prava nitko nije odgovarao, žrtve i njihove porodice nisu obeštećene, a počinitelje i(li) nalogodavce i dalje se nerijetko doživljava nacionalnim herojima.

Ahmići, Medački džep...

Uz sporost ili nečinjenje potrebnih radnji od strane pravosudnih institucija najveći doprinos ovakvom stanju svojim su izjavama i postupcima dali oni koji donose zakone, vode i predstavljaju državu, tj. političari. A kada bi se osvrnuli unatrag mogli bi sastaviti poduži popis nepotrebnih i štetnih reakcija na optužbe za događaje poput onih u Ahmićima i Medačkom džepu 1993., ili tijekom i nakon Oluje 1995. godine. Umjesto da nedvosmisleno osude sve počinjene zločine, izraze sućut obiteljima žrtava i zatraže sankcioniranje odgovornih pojedinaca hrvatski su političari često pribjegavali negiranju i relativizaciji zločina obmanjujući sebe i građane kako time brane nacionalnu čast.

Spominjem sve ovo zbog posljednjih reakcija na zahtjev tužilaštva iz BiH upućen Hrvatskoj da procesuira 14 generala Hrvatske vojske zbog sumnji u počinjenje ratnih zločina tijekom operacije Bljesak (1995.). Prve reakcije hrvatskih političara, bez da su bili upoznati s cjelokupnim sadržajem dokumenta koji je došao iz Sarajeva, bile su uglavnom usmjerene na napade prema BH tužiteljstvu, na odbacivanje bilo kakve krivice hrvatskih ratnih zapovjednika, te na dobro poznatu mantru kako nikakvi procesi neće dovesti u pitanje oslobodilački karakter Bljeska (i Oluje).

Ovim reakcijama treba dodati i izjave kako BH tužiteljstvo nema pravnih osnova za pokretanje postupaka jer ako je neko kazneno djelo i počinjeno ono se nije dogodilo na teritoriju Bosne i Hercegovine niti nad državljanima Bosne i Hercegovine. Kako to obično biva kada je u pitanju bilo šta vezano uz Domovinski rat, nakon domoljubnog konsenzusa koji ubrzo preraste u euforiju na granici s histerijom, uslijedio je malo racionalniji pristup. Tako je nekoliko dana po primitku spomenutog zahtjeva hrvatski premijer obznanio javnosti da se u dokumentu spominju kaznena djela povrede zakona i običaja ratovanja, te ratni zločini nad civilnim stanovništvom na teritoriju Bosne i Hercegovine, a za što se odgovornima smatraju hrvatski vojni zapovjednici, pa zaključio kako će vlada ipak morati „do u detalje proučiti opsežnu dokumentaciju koja je stigla“.

Istina ne može ugroziti nacionalnu čast

To je sve što hrvatska javnost za sada zna o ovom slučaju. Neslužbeno se uz ovu dobivenu spominje i ona dokumentacija koja još čeka da bude dostavljena Hrvatskoj, a u kojoj se šezdesetak različito rangiranih pripadnika HV-a smatra direktno ili zapovjedno odgovornima za smrt preko stotinu srpskih civila, za granatiranje izbjegličke kolone koja se nakon Bljeska s teritorija Hrvatske povlačila prema BiH, te za neselektivno granatiranje više tisuća stambenih objekata na teritoriju BiH.

Ovim tekstom ni na koji način ne želim dovoditi u pitanje legitimitet i oslobodilački karakter hrvatskih vojno-policijskih operacija. Ali poučen tridesetogodišnjim iskustvom imam ozbiljnih sumnji u objašnjenja i opravdanja koja nam serviraju predstavnici hrvatske izvršne, zakonodavne i sudske vlasti. Jer, nitko nije kriv ako zločina, kršenja ljudskih prava i nedopuštenih postupanja nije bilo. Ali, što ako postoje dokazi da ih je bilo? Nemamo li onda, ne kao Hrvati nego kao građani koji žele živjeti u društvu u kojem se zločini bez izuzetka kažnjavaju, pravo i obavezu pronaći odgovorne i sankcionirati ih?

Istina u tom slučaju, kakva god bila, ne može ugroziti nacionalnu čast. Baš naprotiv! Ali svako prikrivanje istine, opravdano i „najboljim“ namjerama, itekako može.

Možda će te zanimati

Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču

Izdvojeno

Regionalni portali