Koliko ste puta čuli da jedan antivakser opravdavajući se zašto ne želi primiti cjepivo navodi argumente koje je pročitao u nekom od najuglednijih svjetskih medicinskih časopisa, da svi oni koji šire paniku o štetnosti 5G internetske tehnologije argumentiraju svoje stavove citatima iz uglednih znanstvenih časopisa s područja fizike, elektronike i telekomunikacija, ili da svi oni koji po birtijama i tržnicama objašnjavaju zašto za Hrvatsku nije dobro uvođenje eura svoje mišljenje temelje na pročitanim financijskim, mikro i makro ekonomskim analizama?
Negiranje znanstvenih postignuća nije samo beskorisno, već i štetno
Naravno, bilo bi potpuno pogrešno ovdje navedene, kao i brojne slične nenavedene teme, promatrati na način da postoji jedna istina koja je neupitna i nepromjenjiva. Takav pristup je upravo sušta suprotnost znanosti. Dakle, nije mana nego vrlina, pa i nužnost, sumnjati u postojeće spoznaje i stalno ih preispitivati. Ali samo pod uvjetom ako se sumnja i do novih spoznaja dolazi uz pomoć novootkrivenih činjenica. Svako relativiziranje ili negiranje znanstvenih postignuća utemeljeno na principu prava na slobodno mišljenje svakog pojedinca pokazuje se ne samo beskorisnim nego i štetnim. Kako za pojedinca, tako i društvo u cjelini.
Presuda neće promijeniti odnos srpskog društva prema događajima iz 1990-ih
S obzirom na to da dio javnosti ne vjeruje spoznajama utemeljenima na konkretnim i izmjerljivim rezultatima ne treba čuditi nepovjerenje prema spoznajama koje uvelike ovise o interpretacijama poznatih činjenica. Sve dosad napisano može pomoći pri odgovaranju na pitanje koje se ovih dana često može čuti – hoće li upravo objavljena sudska presuda šefovima službe državne sigurnosti Srbije, Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, u kojoj se kao jedan od glavnih krivaca za pokretanje rata i činjenje zločina na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine izrijekom spominje Slobodan Milošević, promijeniti odnos srpskog društva prema događajima s kraja 1980-ih i početka 1990-ih? Odgovor je – nažalost neće.
Samo da podsjetim, Milošević je u ovoj presudi spomenut kao pripadnik udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bilo etničko čišćenje hrvatskih i bosanskohercegovačkih teritorija od nesrpskog stanovništva prilikom čega su počinjeni i brojni ratni zločini. Uz predsjednika Srbije kao sudionici zločinačkog poduhvata spominju se vojni i politički vođe Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić…, kao i zapovjednik srpske paravojne postrojbe, odgovorne za neke od najmonstruoznijih zločina, Željko Ražnatović Arkan.
Presuda je obrazložena na tristo stranica, a utemeljena je na dugogodišnjem sudskom procesu u kojem je predočeno 6300 dokaznih predmeta i tijekom kojeg je saslušano 145 svjedoka. Spominjem ove brojke da bih pokazao kako se ne radi o proizvoljnom vrednovanju nečijeg životopisa nego o činjenicama koje nepobitno dokazuju počinjena (ne)djela. Spominjem ove brojke i zato što sam siguran da velika većina onih koji će nastaviti negirati odgovornost Slobodana Miloševića, i njegovih vojno-političkih satelita u Hrvatskoj i BiH, nikada neće uzeti u ruke ovo obimno i dobro argumentirano štivo, te valjanim protuargumentima i dokazima ukazati na ono što u njemu ne odgovara istini.
Nije istina da su hrvatski i bošnjački političari nevini u cijeloj priči, ali...
I ne, nije istina da su hrvatski i bošnjački političari nevini u cijeloj priči, i da ne treba ukazivati i na njihove udružene poduhvate koji su također rezultirali zločinima. Međutim, krivica jedne strane ne isključuje krivicu druge. Drugim riječima, logično je da Srbi žale za vlastitim žrtvama i traže osudu odgovornih zločinaca. Ali nije logično da prešućuju i negiraju nesrpske žrtve i ne inzistiraju na kažnjavanju svih onih Srba odgovornih za zločine.
Naravno, najnovija presuda poslužila mi je kao poticaj za ukazivanje na dvostruke standarde i iracionalan pristup u suočavanju s prošlošću u srpskom društvu. Sličnih primjera ne nedostaje i u ostalim sredinama. Poput npr. bošnjačkog negiranja zločina počinjenih nad Srbima i Hrvatima od strane Armije BiH ili hrvatskog ignoriranja zločina počinjenih nad Srbima 1991. i 1995. godine.
Logika i racionalnost gube bitku pred emocijama, samoobmanama i teorijama zavjera
U svim navedenim primjerima činjenice, logika i racionalnost gube bitku pred emocijama, samoobmanama i teorijama zavjera, a ono što je svojevremeno ustvrdio Stephen Hawking i u ovom se slučaju pokazuje točnim – najveći neprijatelj znanja nije neznanje nego iluzija znanja.
Još nešto za kraj. Imam utisak da se u primjerima s početka i kraja ovog teksta uglavnom radi o istom mentalnom sklopu. Onima kojima činjenice ne znače ništa u prošlosti ne znače puno niti u sadašnjosti. Zato bez problema mogu zamisliti upravo one koji Ratka Mladića ili Maksa Luburića smatraju nacionalnim herojima, koji negiraju Srebrenicu ili Jasenovac, koji u četnicima kao saveznicima talijanskih fašista i njemačkih nacista vide antifašiste, a u ustaškom pozdravu "Za dom spremni" stari hrvatski pozdrav… kako inzistiraju na tome da je koronavirus laž, da je cilj cijepljenja čipiranje ljudi i da 5G mreže oštećuju čovjekov DNK.
Ako sam u pravu, onda su za suočavanje s ovim fenomenom znanja i vještine kojima raspolaže jedan povjesničar više nego nedostatni. Uz znanstvenike različitih tehničkih i prirodnjačkih disciplina veliki obol u ovom procesu morali bi dati znanstvenici medicinske struke. I ne mislim pritom primarno na infektologe, imunologe i epidemiologe. Čini mi se da će najveći posao zapravo morati odraditi psihijatri.
