Hrvatski su mediji, kao i tko zna koji put – u određenim razmacima, s povremenim povodima – puni špekulacija o Velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a. U stvarnosti, međutim, Velika je koalicija udaljenija nego bilo kada unatrag šesnaest godina, otkako je udruživanje HDZ-a i SDP-a prvi bio predložio Ivo Sanader, onda još ne premijer, nego predsjednik glavne oporbene stranke (premijersku je dužnost bio obavljao Ivica Račan, tadašnji šef SDP-a). Evo zašto je Velika koalicija danas nemoguća.
Prvo, gledajući sa stanovišta HDZ-a, i nedavni je stranački sabor, kroz snažnu potporu Plenkovićevu oponentu Davoru Stieru, pokazao kako stranka ne voli svog predsjednika i hrvatskog premijera. Hrvatska demokratska zajednica ne voli Plenkovića zato što drži da je on kroz koaliciju s HNS-om, pa kroz blizak politički savez s Miloradom Pupovcem, pa kroz usvajanje Istanbulske konvencije, izdao glavna nacionalna načela HDZ-a.
Agrokorov skandal tek je povod da se Plenkovića kompromitira: stvarni uzroci sad već vrlo solidno koordinirane HDZ-ove akcije protiv vlastitog predsjednika ideološke su naravi. Andrej Plenković to, naravno, vrlo dobro razumije. Pa stoga razumije da bi ulaskom u Veliku koaliciju dodatno iziritirao desnu frakciju HDZ-a, koja bi i sama Veliku koaliciju vjerojatno okvalificirala kao formalnu obnovu Saveza komunista Hrvatske (takva se terminologija, kad je riječ o sličnostima HDZ-a i SDP-a već dugo koristi u vrlo desnim, a katkad i u crkvenim medijima).
S Bernardićem se nikad ne zna, ali nije valjda baš toliko naivan
Gospodin Plenković, znači, vrlo dobro zna da ne smije u koaliciju sa SDP-om, jer bi u tom slučaju stvorio kritičnu masu prosvjednika u HDZ-u, koji bi ga odmah smijenili, ako je potrebno i izvaninstitucionalnim metodama, kojima HDZ nije nesklon. Sjetimo se da je prije sedam godina Ivo Sanader pokušao izvesti puč protiv Jadranke Kosor, kako bi ponovo preuzeo vlast u stranci.
SDP-u također nije u interesu Velika koalicija. SDP je u ovom trenutku toliko slab da ne smije riskirati gubitak preostale biračke potpore. A koaliranje s HDZ-om, SDP-u bi sasvim sigurno oduzelo još nešto glasova onih birača, kojima je takva koalicija iskreno svjetonazorski nezamisliva, što znači da bi SDP, stupanjem u savez s HDZ-om, riskirao potpuni gubitak identiteta, kao i dodatni gubitak rejtinga…
Pretpostavljamo da čak ni Davor Bernardić, premda se s njim nikad ne zna, nije baš toliko naivan i kratkovidan, da bi se uopće upuštao u bilo kakve pregovore o Velikoj koaliciji (ako ipak jest, riječ je o najnesposobnijem SDP-ovu političaru unatrag četvrt stoljeća).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Živi zid ne bi pao nego bi postao najpopularnija stranka
Naposljetku, i sami razlozi za Veliku koaliciju potpuno su besmisleni. Tvrdi se, naime, da bi Velika koalicija trebala spriječiti dolazak populizma na vlast. Međutim, uzrok jačanja populizma, onog kvazianarhističkog i potpuno bedastog, utjelovljenog u Živom zidu, jest nepovjerenje građana u konvencionalne političke stranke.
Udruže li se HDZ i SDP, dugogodišnji žestoki protivnici, to će nepovjerenje nezaustavljivo eruptirati, što bi Živi zid moglo dovesti do statusa najpopularnije stranke u zemlji. Kad je, pak, riječ o desnom populizmu, on je integralni dio politike HDZ-ovih nacionalističkih frakcija. Cijeli ovaj pokušaj ukidanja sekularne države u Hrvatskoj ne bi se nikada mogao dogoditi, da dio HDZ-a ne stoji iza radikalnog katoličkog aktivizma.
Ne postoji, razvidno je, niti jedan valjani razlog za Veliku koaliciju. Ne postoje uvjeti za formiranje velike koalicije, niti bi velika koalicija mogla riješiti bilo koji od strateških hrvatskih problema. Radi se, zapravo, o loše senzacionalističkim medijskim naslovima, koji možda sadrže probne balone, ili nagazne mine jedne od velikih stranaka, na koje bi neoprezno mogla reagirati druga velika stranka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naslovi o Velikoj koaliciji samo su loš senzacionalizam; udruživanje HDZ-a i SDP-a besmislenije je nego ikad
To su samo probni baloni, ili nagazne mine jedne od stranaka, na koje bi neoprezno mogla reagirati druga stranka
Naposljetku, i sami razlozi za Veliku koaliciju potpuno su besmisleni. Tvrdi se, naime, da bi Velika koalicija trebala spriječiti dolazak populizma na vlast. Međutim, uzrok jačanja populizma, onog kvazianarhističkog i potpuno bedastog, utjelovljenog u Živom zidu, jest nepovjerenje građana u konvencionalne političke stranke. Udruže li se HDZ i SDP, to će nepovjerenje nezaustavljivo eruptirati, što bi Živi zid moglo dovesti do statusa najpopularnije stranke u zemlji.
Hrvatski su mediji, kao i tko zna koji put – u određenim razmacima, s povremenim povodima – puni špekulacija o Velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a. U stvarnosti, međutim, Velika je koalicija udaljenija nego bilo kada unatrag šesnaest godina, otkako je udruživanje HDZ-a i SDP-a prvi bio predložio Ivo Sanader, onda još ne premijer, nego predsjednik glavne oporbene stranke (premijersku je dužnost bio obavljao Ivica Račan, tadašnji šef SDP-a). Evo zašto je Velika koalicija danas nemoguća.
Prvo, gledajući sa stanovišta HDZ-a, i nedavni je stranački sabor, kroz snažnu potporu Plenkovićevu oponentu Davoru Stieru, pokazao kako stranka ne voli svog predsjednika i hrvatskog premijera. Hrvatska demokratska zajednica ne voli Plenkovića zato što drži da je on kroz koaliciju s HNS-om, pa kroz blizak politički savez s Miloradom Pupovcem, pa kroz usvajanje Istanbulske konvencije, izdao glavna nacionalna načela HDZ-a.
Agrokorov skandal tek je povod da se Plenkovića kompromitira: stvarni uzroci sad već vrlo solidno koordinirane HDZ-ove akcije protiv vlastitog predsjednika ideološke su naravi. Andrej Plenković to, naravno, vrlo dobro razumije. Pa stoga razumije da bi ulaskom u Veliku koaliciju dodatno iziritirao desnu frakciju HDZ-a, koja bi i sama Veliku koaliciju vjerojatno okvalificirala kao formalnu obnovu Saveza komunista Hrvatske (takva se terminologija, kad je riječ o sličnostima HDZ-a i SDP-a već dugo koristi u vrlo desnim, a katkad i u crkvenim medijima).
S Bernardićem se nikad ne zna, ali nije valjda baš toliko naivan
Gospodin Plenković, znači, vrlo dobro zna da ne smije u koaliciju sa SDP-om, jer bi u tom slučaju stvorio kritičnu masu prosvjednika u HDZ-u, koji bi ga odmah smijenili, ako je potrebno i izvaninstitucionalnim metodama, kojima HDZ nije nesklon. Sjetimo se da je prije sedam godina Ivo Sanader pokušao izvesti puč protiv Jadranke Kosor, kako bi ponovo preuzeo vlast u stranci.
SDP-u također nije u interesu Velika koalicija. SDP je u ovom trenutku toliko slab da ne smije riskirati gubitak preostale biračke potpore. A koaliranje s HDZ-om, SDP-u bi sasvim sigurno oduzelo još nešto glasova onih birača, kojima je takva koalicija iskreno svjetonazorski nezamisliva, što znači da bi SDP, stupanjem u savez s HDZ-om, riskirao potpuni gubitak identiteta, kao i dodatni gubitak rejtinga…
Pretpostavljamo da čak ni Davor Bernardić, premda se s njim nikad ne zna, nije baš toliko naivan i kratkovidan, da bi se uopće upuštao u bilo kakve pregovore o Velikoj koaliciji (ako ipak jest, riječ je o najnesposobnijem SDP-ovu političaru unatrag četvrt stoljeća).
Živi zid ne bi pao nego bi postao najpopularnija stranka
Naposljetku, i sami razlozi za Veliku koaliciju potpuno su besmisleni. Tvrdi se, naime, da bi Velika koalicija trebala spriječiti dolazak populizma na vlast. Međutim, uzrok jačanja populizma, onog kvazianarhističkog i potpuno bedastog, utjelovljenog u Živom zidu, jest nepovjerenje građana u konvencionalne političke stranke.
Udruže li se HDZ i SDP, dugogodišnji žestoki protivnici, to će nepovjerenje nezaustavljivo eruptirati, što bi Živi zid moglo dovesti do statusa najpopularnije stranke u zemlji. Kad je, pak, riječ o desnom populizmu, on je integralni dio politike HDZ-ovih nacionalističkih frakcija. Cijeli ovaj pokušaj ukidanja sekularne države u Hrvatskoj ne bi se nikada mogao dogoditi, da dio HDZ-a ne stoji iza radikalnog katoličkog aktivizma.
Ne postoji, razvidno je, niti jedan valjani razlog za Veliku koaliciju. Ne postoje uvjeti za formiranje velike koalicije, niti bi velika koalicija mogla riješiti bilo koji od strateških hrvatskih problema. Radi se, zapravo, o loše senzacionalističkim medijskim naslovima, koji možda sadrže probne balone, ili nagazne mine jedne od velikih stranaka, na koje bi neoprezno mogla reagirati druga velika stranka.