Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

JUČER, DANAS I SUTRA

NAJČITANIJI TEKSTOVI HRVOJA KLASIĆA ZA NET.HR U 2018.: Naš kolumnist dosljedno je isticao važnost i vrijednost humanizma i antifašizma

Kolumne Hrvoja Klasića možete čitati svakog utorka na Net.hr-u

Od proljeća prošle godine stalni kolumnist našeg portala postao je dr.sc. Hrvoje Klasić, povjesničar i docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Njegove kolumne u kojima je kroz prizmu povijesnih događaja od 1941. i 1945. pa do 1991. i 1995. progovarao o hrvatskoj sadašnjosti, privlačile su veliku pažnju i bile među najčitanijim tekstovima na Net.hr-u u prošloj godini. Klasić je u njima dosljedno isticao važnost humanizma i antifašizma kao univerzalnih vrijednosti koje se ovdje kod nas, lokalno, sve češće dovode u pitanje.

U MOJOJ OBITELJI NIJE SE SLAVIO BOŽIĆ, A BAKA ME POSKRIVEČKI KRSTILA: ‘Danas je dobra prilika vjernicima da se zapitaju jedno pitanje’ 

U kakvom društvu sutra želimo živjeti?

On je 8. svibnja, u kolumni objavljenoj na godišnjicu oslobođenja Zagreba i dan uoči 9. svibnja, Dana pobjede nad fašizmom koji se slavi i kao Dan Europe, Klasić pisao o tome zašto se Europa ponosi, a Hrvatska srami svoga antifašizma. Ta je kolumna prikupila 4,5 tisuća preporuka na društvenim mrežama.

“Svake godine europski i svjetski državnici nastoje iskoristiti Dan pobjede kako bi jasno i nedvosmisleno poslali poruku u kakvom svijetu oni i njihova društva žele živjeti. U svijetu francuskog predsjednika, britanske kraljice i, što je posebno važno, njemačke kancelarke nema mjesta povijesnom revizionizmu, relativizmu i negacionizmu. Njih kukasti križ ne podsjeća na stari indijski simbol sunca, za pozdrav podignutom desnicom neće tražiti opravdanje u starogrčkom olimpijskom pozdravu, a točan broj ubijenih Židova ne vide kao uvjet za davanje nedvosmislene ocjene o režimu koji je nastojao provesti “konačno rješenje”.

Znači li to da na svoju pobjedničku ulogu gledaju nekritički? Nipošto! (…) I dok cijeli demokratski svijet, strani političari i relevantni svjetski povjesničari NDH smatraju marionetskom državom Adolfa Hitlera, a ustaški režim zločinačkim, dio hrvatskog društva, uključujući i neke političke dužnosnike, nije baš siguran što je “prava istina”. I neće ni biti dok god tu “istinu” traže u izjavama pjevača, nogometaša i političara “opće prakse”, a ne u knjigama i znanstvenim radovima svjetski relevantnih povjesničara (…)”, napisao je Klasić u toj kolumni.

Na koncu je ovako poentirao: “Oko interpretacija prošlih događaja vjerojatno se nećemo, pa i ne moramo složiti. Mnogo važnije je da razmislimo u kakvom društvu sutra želimo živjeti. Ako to neće biti društvo u kojem se potiču ljudska prava, tolerancija, solidarnost i nenasilje nego nacionalizam, rasizam, isključivost i sukobi, onda su nam “ustaše i partizani”, nažalost, najmanji problem.”

KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA: Ljudi u 21. stoljeću jedni druge ubijaju, mrze i progone iz istih razloga kao i prije sto godina. Dokle?

Suočavanje s vlastitom prošlošću

Tjedan dana kasnije, Klasić je pisao o još jednoj svibanjskoj obljetnici, ovoga puta tužnoj i tragičnoj, onoj koja se obilježava u Bleiburgu, za zadnjoj postaji poratnog Križnog puta. Pritom je ustvrdio da masovni komunistički zločini nakon završetka drugog svjetskog rata nisu bili izdvojeni incidenti već organizirani pothvat.

“Mnogi među zarobljenima kod Bleiburga zasigurno su zaslužili neki oblik kazne. Mnogi su se samo našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. I nadasve u krivom društvu. Načinom na koji su stradali i jedni i drugi potpuno je nepotrebno osramoćen jedan od najsvjetlijih zajedničkih trenutaka u povijesti južnoslavenskih naroda.

Posebno su osramoćeni oni koji su tijekom rata poginuli boreći se upravo protiv terora i nepravednog kažnjavanja. Odnos prema zločinima i žrtvama, iz bilo kojeg povijesnog razdoblja, u hrvatskom je društvu još uvijek više ideološki prijepor nego ono što bi trebao biti – pokazatelj i mjera ljudskosti. Jer, način na koji se suočavamo s najtamnijim stranama vlastite prošlosti mnogo više govori o nama nego način na koji slavimo pobjede. (…) Ono čime pokazujemo svoju ljudskost je volja i sposobnost da se na jednak način zgražavamo nad kaznama dobrih i pravednih”, napisao je Klasić u toj kolumni.

BRUTALAN KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA: ‘Nitko Hrvatsku nije toliko pokrao kao hrvatski nacionalisti’

Opasnosti rastućeg revizionizma

Potaknut osokoljenim revizionizmom oko funkcije koncentracijskog logora u Jasenovcu i razmjera ondje počinjenih zločina, Klasić je 28. kolovoza napisao kolumnu u kojoj je revizionistima podastro neka svjedočanstva preživjelih logoraša, ali i ono Hitlerovog izaslanika u NDH koji je bio zgoržen ustaškim zločinima u Jasenovcu.

“O zvjerstvima u Jasenovcu, ali i susjednim selima piše u svojim memoarima i Hitlerov “čovjek” u NDH, general Edmund Glaise von Horstenau. Jedan od “najupečatljivijih” prizora je onaj iz Crkvenog Boka, srpskog sela na Savi u koje su “upali ustaški zločinci iz susjednog koncentracijskog logora Jasenovac (mjesto užasa)”. Von Horstenau piše da je “u ovo nesretno mjesto nagrnulo u dva navrata oko 500 propalica od 15 do 20 godina pod vodstvom dvojice ustaških natporučnika, sve su ubijali, silovali su žene i mučili ih do smrti, ubijali djecu”, te nastavlja kako je osobno vidio “u Savi leš žene kojoj su izvađene oči, a u spolni organ ugurano drvo”.

Na temelju svega što je doživio tijekom svog mandata u NDH za njemačkog generala nije bilo dileme da su ustaše i njihov Poglavnik prije svega “banda ubojica i zločinaca” i “neljudski sadisti”. (…) Poput onih koji pokušavaju relativizirati, umanjiti i negirati nacističke zločine, svjedoci smo istog pristupa kada su u pitanju i ustaški zločini. I jednima i drugima ono što se događalo u logorima je mit, preuveličavanje i dio svjetske zavjere za koju su po potrebi krivi Židovi, masoni, komunisti, Srbi itd. Postoji naravno po tom pitanju i velika razlika. U razvijenim društvima oni koji tako razmišljaju ne pišu kolumne u jednim od najtiražnijih  novina niti im se knjige promoviraju na nacionalnim televizijama”, napisao je Klasić tim povodom.

KAO DA PRIJE ’90. NIJE POSTOJALO NIŠTA: HDZ je ponovno krenuo s teškim optužbama o ‘krađi povijesti’, nevjerojatno koga za to optužuju

Sve više neistina i poluistina

Početkom rujna Klasić se osvrnuo i na dio intervjua koji je jednim austrijskim novinama dala predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović ustvrdivši, među ostalim, kako se nekoć u Jugoslaviji nije smijelo izjašnjavati kao Hrvat/ica te da je onima koji su iskazivali nacionalni ponos – prijetio zatvor. Ističući par golih činjenica, poput one da je u Ustavu SFR Jugoslavije iz 1974. godine Socijalistička Republika Hrvatska bila definirana kao “nacionalna država hrvatskog naroda” te da su Hrvati tada bili jedina nacija koji su uz jugoslavensku imali i svoju nacionalnu himnu, Klasić je u kolumni od 12. rujna napisao sljedeće:

“Jer najteže je kad počnete racionalizirati iracionalne stvari. Kad se počnu pojavljivati dileme koje to ustvari nisu, a vi upadnete u zamku da argumentima i činjenicama nastojite ukazati na istinu. I onda trošite energiju i živce kako bi ljudima dokazali da je “Za dom spremni” ustaški, a ne neki stari hrvatski pozdrav, da je logor u Jasenovcu bio pakao na zemlji, a ne sportsko-rekreacijski centar, da Bajaga nikada nije pjevao četničke pjesme itd. itd. (…) A upravo u takvom svijetu i živimo. Svijetu u kojem se na temelju neistina, poluistina, potpuno neutemeljenih stavova pokreću ratovi, progone pojedinci, ali i biraju predsjednici.”

DEMOGRAFSKA MJERA O KOJOJ NITKO NE PRIČA: Hrvatskoj bi sad, usred iseljavanja u Irsku, dobro došli ‘naši Srbi’ koji su napustili zemlju 90-ih

Najlakše je šutjeti

Među najčitanijim Klasićevim kolumnama, a ujedno i najčitanijim tekstovima na našem portalu u 2018. godini bila je i njegova kolumna od 25. rujna u kojoj je pisao o prijetnjama koje dobiva zbog svojih javnih istupa.

“Možda nekome iz današnje perspektive može zvučati upravo suprotno, ali u ljeto 1991. nisam (dobrovoljno) odjenuo maskirnu uniformu i uzeo oružje u ruke zato što sam bio hrabar. Naprotiv, svaki dan sam osjećao da to nije moje “prirodno stanje” i, da se ne lažemo, bojao sam se. (…) Iskreno, umirao sam od straha. I s obzirom na to da nisam bio mobiliziran niti pod ikakvom obavezom, nitko mi ne bi zamjerio da sam tada rekao da se bojim i otišao kući.

Ali nisam, jer sam osjećao odgovornost i obavezu da pomognem u obrani svog grada, svoje obitelji i prijatelja. Dvadeset i sedam godina kasnije lagao bih kad bih rekao da mi je ugodno čitati pisma u kojima mi prijete da ću plivati Savom, dobivati anonimne telefonske pozive usred noći ili u centru Zagreba slušati rabijatne tipove kako hodaju iza mene i dobacuju da sam smeće, ološ, izdajnik, i kao ultimativni dokaz moje “problematičnosti”, da sam Srbin. (…) Bi li bilo lakše da zašutim? Možda bi to olakšalo moj život s drugima, ali kada bih odustao od svojih principa ne bih mogao zamisliti život sa samim sobom”, napisao je.

Kolumna naslova “U rat sam krenuo slušajući Bajagu: Htio sam si dokazati da ne ratujem protiv Srba, nego zlih ljudi“, prikupila je 4,5 tisuća preporuka na Facebooku. Tekst “Tito, zločinac ili veliki državnik? CIA bi se na brutalnost Udbe samo nasmijala, a naši bi političari od Tita morali naučiti jednu stvar” deset tisuća preporuka.

U više navrata Klasić je pisao o Tuđmanu – poput teksta o odnosu prvog hrvatskog predsjednika prema BiH i teksta o Tuđmanu, Titovom generalu kojeg desnica nekritički slavi. Zapažen Klasićev tekst za Net.hr bio je i onaj o dokumentarnom serijalu na kojem je, uz ostale, radio za HRT, a koji već neko vrijeme stoji u ladici.

POGLEDAJMO ISTINI U OČI: Hrvati odlaze iz domovine i zato što je radikale sve teže podnijeti. Želimo li živjeti u bolesnom društvu?

Povratak na Net.hr