Bernarda Đukez ležala je u bolnici na Rebru. Imala je 57 godina i bila je teški srčani bolesnik. Trebala je operaciju dva srčana zaliska i ugradnju dva, možda i tri bypassa. Takva operacija danas, zapravo, i nije pretjerano problematična. Istina, radi se o tehnički kompleksnom zahvatu, ali takve se operacije danas izvode gotovo rutinski, s velikim postotkom uspješnosti. Samo, Bernarda Đukez u bolnici na Rebru ležala je u ranu jesen 1988. godine i šanse da će preživjeti tu operaciju u to su vrijeme bile male. Bilo je, zapravo, samo pitanje hoće li otići od posljedica svoje bolesti, ili se nikada neće probuditi nakon anestezije.

Postojala je, doduše u teoriji, još jedna opcija. Gospođa Đukez mogla je dobiti novo srce, ali taj je scenarij stvarno bio samo teoretski. U Europi, od Beča prema istoku, nitko nikada nije izveo tu operaciju. Zapravo, operacija je i u Beču prvi puta izvedena tek relativno nedavno, 1983. godine. Srce čovjeka prvi je put uspješno presađeno dvadesetak godina ranije, u Cape Townu u Južnoj Africi, ali sve do početka osamdesetih, kada je u medicinsku upotrebu ušao lijek ciklosporin, rezultati transplantacija uglavnom su bili tragični.

Kako su pripremali operaciju gledajući novinske slike

U Zagrebu nitko nikada nije vidio transplantaciju srca. Okej, pripremalo se za neku teoretsku operaciju u budućnosti, kirurzi su slani u europske centre u kojima su izvođene transplantacije kako bi prikupili iskustva, bilo je nešto literature i nešto fotografija, ali to je manje-više bilo to. Danas bi se kirurzi za neki novi zahvat pripremali kroz detaljne kompjuterske simulacije. Nakon što se nova operacija po prvi put izvede bilo gdje na svijetu, vjerojatno bi se već sutradan snimka mogla pogledati na YouTubeu,. Ali profesor Josip Sokolić, šef klinike za kirurgiju na Rebru, te 1988. godine snalazio se, između ostalog, i tako što je uvećavao grube i pikselizirane novinske fotografije, gledajući koji su sve instrumenti korišteni, i kojim su redom poslagani.

Bojan Biočina, danas šef klinike za kardijalnu kirurgiju na KBC-u Rebro, za sebe kaže da je u jesen 1988. godine bio “nitko i ništa”. Pod nitko i ništa, misli da je imao 31 godinu i da je bio specijalizant opće kirurgije. “Moje kirurško iskustvo je u to vrijeme bilo isto kao i kod svakog specijalizanta. Nešto malo abdomena, nešto asistiranja u kardijalnoj kirurgiji, vađenje vena i tako”, kaže. Godinu dana ranije, možda nešto i više, prebačen je na kardijalnu kirurgiju s traumatologije. Ta traumatologija bila je njegova prava strast. Priča da je još kao srednjoškolac imao inženjerskih sklonosti, i da bi se, da nije postao kirurg, sigurno bavio nekom tehničkom granom, a trauma je bila spoj kirurgije i inženjerstva.

“Trauma je geometrija, fizika. Mene je to iskreno oduševljavalo. Čak sam i konstruirao nekakve vanjske fiksatore za kosti koji su bili u upotrebi. Zvali su se Rebro 1 i Rebro 2”, priča. U svakom slučaju, ta romansa između Biočine i traumatologije završila je naprasno, kada je profesor Sokolić došao po njega i presadio ga u kardijalnu kirurgiju. Biočina sa smiješkom priča da je Sokolić, valjda, vjerovao u genetiku. Naime, Sokolić je, puno godina ranije, u Vojnoj bolnici u Splitu blisko surađivao s Biočininim stricem, koji je bio kardiolog. Valjda je vjerovao da su Biočine pametni, i da se njegov talent uzalud troši na traumatologiji.

‘Sokolić je bio briljantan. I naopak’

“Njemu su to sve bile gluposti. Te kosti i žice na traumatologiji. Sve mu je to bilo bezveze. Ja sam praktički prisilno prekomandiran s traumatologije. Znate, nije se tada baš puno marilo za takozvana prava osobnosti. On je bio moj sponzor, moj mentor, i tamo gdje te takav netko stavi, poslušaš i radiš najbolje što znaš i možeš”, priča Biočina. U svakom slučaju, i da se htio prepirati oko toga ta mu ideja ne bi bila previše pametna. Kada sam ga pitao kakav je čovjek bio profesor Sokolić, Biočina je isprva imao samo dvije riječi. Kao prvo, nešto što nikada nije bilo upitno, Sokolić je bio briljantan kirurg. Apsolutni autoritet.

“To se manifestiralo u svemu što je radio, do najmanjih sitnica. Na primjer, po rukopisu. Vi ste imali jednog čovjeka koji kada piše, piše kao mašina. Kao da čitate tisak. Lijeva i desna margina su potpuno poravnate. U ono doba, što se tiče ondašnje medicine, Sokolić je znao sve. I više nego sve. Bio je apsolutni stručnjak”, kaže Biočina. Druga riječ kojom ga je opisao, i koju je izrekao i prije nego što je dodao da je Sokolić bio briljantan, je riječ naopak. “Naopak je bio zato što je bio nemilosrdan. Posebno u onome što je zahtijevao od svojih podređenih. Tražio je od njih da umru. Da crknu za struku. A opet, svima nama je dao širinu da si sami nađemo nova područja. Da probamo bilo što novo”, priča Biočina.

Kod Sokolića greške nisu dolazile u obzir. Na primjer, u to vrijeme, prije računala i laserskih printera, specijalizanti su povijesti bolesti pacijenata kucali na pisaćim mašinama. Sokolić bi za jedan jedini tipfeler, nedajbože za pogrešan latinski padež, specijalizanta izvukao iz sobe i oprao pred svima. “To je jednostavno bilo tako. Takvo je bilo vrijeme. Danas su svi puni razumijevanja. Tada nije bilo tako, i mislim da je to tada bilo dobro. Elita se uvijek postiže selekcijom u kojoj devedeset posto ostalih pomre”, kaže Biočina.

Bez transplantacije ženu je čekala skoro sigurna smrt

U kasno poslijepodne, možda bolje rečeno ranu večer 30. rujna 1988., Biočina je sjedio za svojim stolom u bolnici i radio svoj uobičajeni posao. To kasno poslijepodne izgledalo je kao da ide ka jednoj potpuno nepamtljivoj, običnoj večeri u bolnici, i ni po čemu nije ni davalo naznaka da bi se moglo dogoditi išta o čemu bi vrijedilo govoriti skoro trideset godina kasnije. A onda se, praktički odjednom, u hodnike bolnice uvukao nemir. Iz šušura u hodnika dalo se razumjeti da je profesor Sokolić, navodno, odlučio da će se pacijentici Bernardi Đukez presaditi srce. Dva dana ranije, u bolnicu je dovezen 29-godišnji M.G. s prostrijelnim ranama lubanje. Utvrđena je smrt, a obitelj je pristala donirati organe.

Transplantacije bubrega već su se radile i u Zagrebu i u Rijeci. Za doniranje srca pitalo se posebno, ali Biočina kaže da ne zna detalje. “Mi se nikada nismo puno petljali u stranu davaoca zbog čistog sukoba interesa. Ne možete određivati smrt nekoga za čiju ste smrt ‘zainteresirani’. To je od početka vrlo jasno razdvojeno i time se bave drugi. Ja nikada nisam razgovarao s obitelji donora”, kaže Biočina. U svakom slučaju, u bolnici su se u isto vrijeme našli pacijentica kojoj je trebalo novo srce, davalac čija je obitelj pristala donirati srce, i kirurg koji je bio spreman pokušati.

“Transplantacije se najčešće događaju usred noći, zato što morate imati davaoca. A nekako je uglavnom tako da se svi sjete da imaju davaoca na kraju radnog dana. Ja ne znam zašto je to tako, ali uglavnom se to događa na kraju radnog dana”, priča Biočina. U svakom slučaju, Profesor Sokolić je odlučio da se ide na transplantaciju. S profesorom Rudarom, kardiologom koji se brinuo o pacijentici, otišao je kod gospođe Đukez i objasnio joj da postoji prilika da dobije novo srce. Znala je da se radi o eksperimentalnom postupku, ali je svejedno pristala. “Radilo se o pacijentici koju se možda i moglo klasično operirati, ali bi ta operacija bila jako rizična. U današnje doba mi bi je lako operirali. Dva zaliska, dva tri bypassa, što je to nama. Ali u to doba, to je bila skoro sigurna smrt”, priča dr. Biočina.

Da je nešto pošlo po zlu, pacijenticu bi slali u Graz

Sokolić se u jednom trenutku pojavio na njegovim vratima. Rekao mu je da se spremi za salu. “Svi koji su se našli tu, bili su unutra. Imam čak ovdje u uredu i službeni popis ljudi koji su sudjelovali u toj operaciji, od anesteziologa, ovih, onih. Ja sam zadnji na tom popisu. Kad me pozvao, ja si nisam imao što misliti, samo sam se pripremio za salu. Mislim da smo svi imali malu tremu. To je bila prva transplantacija srca u zemlji. Do tada potpuno nezamislivo. Kada mi je profesor Sokolić rekao da se ide raditi operacija, kao da mi je rekao – idemo sada na Mars”, priča. Profesor Sokolić odlučio je izvesti operaciju koju je do tog trenutka mogao vidjeti samo u glavi, i to na temelju knjiga i slika.

Sa sobom je u salu zvao sve koji su se u tom trenutku našli u klinici, Biočina pretpostavlja jer je htio da operaciju vidi što je više moguće liječnika. Sokolić je znao da operaciju mora napraviti u uvjetima koji nisu baš idealni, jer idealni nikada neće doći. Drugima, koji će operaciju barem jednom vidjeti kao asistenti, ako će ikada raditi transplantaciju srca bit će malo lakše jer su operaciju već jednom vidjeli. Najbliža klinika u kojoj se izvodila transplantacija srca bila je klinika u Grazu. Profesor Sokolić se dogovorio s ravnateljem tamošnje klinike da, ako što pođe po zlu, pacijenticu pokušaju prebaciti tamo. Biočina kaže da je to vjerojatna bila zadnja karika za koju se Sokolić držao kada je prelamao hoće li krenuti u operaciju.

Danas, zbog tehnologije koja se koristi, pacijenti rijetko umiru za operacijskim stolom. Ako nešto i pođe po zlu, može ih se održati na životu još neko vrijeme. Prije trideset godina bilo je drugačije. Kirurzi bi ušli u salu sa živom osobom. Porazgovarali s njom prije anestezije, a onda, ako bi došlo do krvarenja ili komplikacije, iz sale su izlazili bez nje. Ako je profesor Sokolić i osjećao pritisak, Biočina kaže da se to na njemu nije vidjelo. “On je uvijek izgledao isto. Bio je potpuno hladan. Ja sam više puta bio u sali s njime i ne mogu reći da je tada izgledao nešto drugačije nego inače”, priča. Kada ga pitam o stresu, odmahuje rukom. “Ha gledajte, netko vozi Airbus s 300 ljudi, pa je isto odgovoran. Čovjek odabere profesiju i onda živi s njom”, kaže.

‘Gledao sam kako jedno srce izlazi, a drugo ulazi’

On je, s druge strane, stajao negdje kod ruba stola, pri nogama pacijentice, pridržavao sauger i gledao kako jedno srce izlazi, a drugo dolazi na njegovo mjesto. “To je bilo kao da gledaš spuštanje vanzemaljaca”, kaže. Operacije su uspješne ako se o njima nema što napisati. Ako se izvedu do tančina točno, precizno i brzo. Ako se ne dogodi nijedan stresan događaj, ako ništa ni milimetar ne odskače od zacrtanog plana. Ne postoje anegdote o uspješnim operacijama. “Implantacija srca u bolesnice Bernarde Đukez urađena je standardnom tehnikom za 48 minuta”, stoji u službenom izvještaju s operacije koji je potpisao profesor Sokolić.

“Vjerujte mi, dan danas mi svi iskusni kirurzi, teško možemo dostići tu brzinu. A to je bilo isprve. To je bila njegova brzina iz prvog pokušaja. To možda najbolje govori koliko je on imao sređen mozak”, kaže Biočina. Ta operacija zapravo nije kompleksna, kaže Biočnina. To su četiri velika šava, to nije tehnički zahtjevno. U pravilu, svaka operacija kod koje se popravlja nešto staro teža je i kompleksnija od one kod koje se nešto novo ugrađuje i u kardijalnoj kirurgiji postoji puno više tehnički zahtjevnijih operacija.

“Ta operacija je važna simbolički. Čovjek ostaje bez srca. Staro odlazi, novo dolazi. Mi smo znali da je to povijesno. Naravno, pod uvjetom da to potraje. I potrajalo je. Bili smo svjesni da smo mi time uspjeli u svojim htijenjima. Da je to velika stvar. Da to otvara cijeli novi svijet. Transplantacija nije velika zbog šivanja. Ona je bila velika jer zahtijeva vrlo zahtjevnu medicinu. Ona diže standarde. Ta jedna operacija podigla je standarde cijele klinike. Kada su ti standardi dostignuti, oni su korišteni i u drugim stvarima. Standard laboratorija, standard transfuzije, cijelog niza stvari koje nas prate. Cijeli niz drugih struka je imao koristi od tog višeg standarda”, objašnjava Biočina. Transplantacija je veliko postignuće čovječanstva, ali ne samo u smislu kirurgije, pojašnjava.

Medicina više ne ovisi o herojskim djelima

“Mi kirurzi smo kao frontmeni. Cijeli bend svira, a gleda se samo pjevača. Kirurzi su frontmeni jedne ogromne grupe ljudi. Znate, imate ljude u laboratoriju koji mjere koncentraciju lijekova u krvi ili ljude na patologiji koji brinu o odbacivanju, ili kardiologe, koji te pacijente pripremaju. Ništa to nije manje važno od kirurga, ali po sili realnosti, percepcija je kirurga kao frontmena”, kaže Biočina.

Bojan Biočina par godina kasnije, kao kirurg operater, uspješno je transplantirao srce za vrijeme studijskog boravka u bolnici u Cambridgeu. Prije tri godine, kao predstojnik Klinike za kardijalnu kirurgiju na Rebru, na istoj poziciji na kojoj je bio profesor Sokolić kada je po prvi puta u Hrvatskoj presađeno srce, Biočina je po prvi puta u Hrvatskoj pacijentu ugradio umjetno srce. Kaže da je i ta operacija simbolički važna, i da je njome zatvoren jedan krug, ali da se te dvije operacije i ne mogu uspoređivati.

“Tada smo imali osjećaj da radimo nešto veliko. Ja sam možda emocionalno vezan za to vrijeme kada su se događale velike stvari, pionirski zahvati. Imali smo ono što Britanci zovu courage to fail. To je bilo vrijeme heroja, velikih ljudi. Danas je herojstvo u tom smislu neprihvatljivo. Pacijent nikada ne smije biti podvrgnut nečijoj samovolji. Medicina je jednostavno napredovala. Sve je strukturirano. Sve je precizno slaganje zida, polako i proračunato. Tada se smrtnost spuštala s 20 na 10 posto. S 10 na 5 posto. Danas, ako uspijemo spustiti smrtnost s 2 na 1.7 posto i to je velika stvar. Profesor Sokolić je sjedio u istoj ovoj stolici, ali ja i on nemamo iste zadaće”, kaže Biočina.