Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOMENTAR

MOGU LI SRBI U HRVATSKOJ NORMALNO ŽIVJETI? Vrijeme je da svi pokažemo ljudskost, a društvo zrelost. Za neke stvari nema opravdanja

Kako je, doista, biti Srbin u Hrvatskoj?

Svaki put kad se pokrene priča o proširenju EU-a na istok jedna od obveznih tema je i kako će se Hrvatska u toj situaciji ponijeti prema Srbiji. I premda hrvatska strana (načelno) podržava proces proširenja, u razgovoru na tu temu uvijek se pojavi onaj obavezni hrvatsko-srpski “ali”.

A on se odnosi na procesuiranje odgovornih za ratne zločine nad Hrvatima i s tim povezan problem hrvatskih državljana koji se još uvijek smatraju nestalima. U oba slučaja, službeni Zagreb, a ponajprije obitelji ubijenih i nestalih, najveću odgovornost vide u službenom Beogradu. Kako onom iz 1990-ih za počinjenje djela, tako i ovom današnjem za zanemarivanje istih.

Apsolutno podržavam sva nastojanja koja idu u tom smjeru. Možemo se neslagati oko toga “tko je prvi počeo”, tko je više ili manje kriv, tko je pobjednik, a tko gubitnik u ratu, ali nema nikakvog opravdanja da se 25 godina kasnije i dalje prešućuju zločini i skrivaju zločinci, te da se još uvijek ne zna prava sudbina više od tisuću osoba. Ovi problemi bi morali nadilaziti međudržavne i međunacionalne odnose. Rješavanje ovih problema trebalo bi biti pokazatelj ljudskosti svakog pojedinca ponaosob i zrelosti društva u cjelini.

Kakvu poruku šalje Hrvatska?

Međutim, jesmo li se ikad zapitali kakav primjer Srbiji, koja nesumnjivo ima problema s funkcioniranjem pravne države i suočavanjem s vlastitom prošlošću, pružaju, s europskim pravnim standardima usklađene, hrvatske državne institucije. Jesu li u onome što zamjeraju Srbima, Hrvati kao građani EU-a sami dovoljno učinili.

Kakvu poruku šalje država u kojoj suđenje za mučenje i usmrćivanje građana srpske nacionalnosti u Osijeku (ulijevanjem akumulatorske kiseline u usta) traje gotovo tri desetljeća, i u kojoj se osobe koje se dovode u vezu s tim slučajem i dalje bave visokom politikom.

Kako nekome objasniti funkcioniranje pravne države kad imate slučaj da ubojice jedne zagrebačke obitelji priznaju ubojstvo, ali za njega nikad ne budu osuđene? Treba li podsjetiti da su članovi obitelji ubijeni samo zato što su bili Srbi, i to otac na kućnom pragu, a majka i dvanaestogodišnja kći na smetlištu.

Ima li država, u kojoj nekažnjeno prođe zlostavljanje i ubijanje tridesetak civila srpske nacionalnosti u trima ličkim selima 1993., moralno pravo nekome nešto uvjetovati? S kojim je to europskim pravnim stečevinama spojivo da za smrt 84 godine stare slijepe žene, dvije 70-godišnje sestre i još desetak žena, nitko ne odgovara? Kako je moguće da za usmrćivanje nekoliko stotina srpskih civila, uglavnom starije životne dobi, i to tjednima nakon završetka vojne operacija Oluja, hrvatsko pravosuđe u 25 godina donese jednu pravomoćnu presudu?

Uvažavanje svih žrtava

Za ovu priliku izdvojeni su samo neki primjeri ubijenih srpskih civila za čiju smrt pred hrvatskim institucijama nitko nije odgovarao, ili onih koji se smatraju nestalima jer njihovi tjelesni ostaci nikad nisu pronađeni. Kao i u svim sličnim pričama i u ovoj točna brojka stradalih s vremenom postaje manje bitna od činjenice da za teške ratne zločine nad civilnim stanovništvom očito nitko neće odgovarati.

Takav epilog nikome u Hrvatskoj ne bi smio biti prihvatljiv jer nas iskustvo Drugog svjetskog rata i poraća upozorava da trauma uzrokovana zanemarivanjem i ignoriranjem zločina kad-tad dođe na naplatu.

Pravdu i obeštećenje obiteljima žrtava mogu donijeti samo državne institucije. Ali bez svijesti ostalih sudionika društva da se povjerenje među ljudima gradi neselektivnim uvažavanjem svih nevinih žrtava i beziznimnom osudom svih zločina, ni uspješan rad institucija neće mnogo pomoći.

Jesmo li spremni uzvratiti suosjećanje?

I zato bi se svi oni koji u raznim situacijama, mašući hrvatskim zastavama i s krunicama oko vrata, ističu kako vole svoje i poštuju tuđe, trebali zapitati misle li to iskreno. Imaju li volje i želje uz mjesta masovnog stradavanja hrvatskih posjetiti i mjesta masovnog stradavanja srpskih civila.

Uvjetuje li im vjera da se mole samo za svoje, ili bi se na misi mogli prisjetiti i njihovih žrtava? Ako ih kršćanska načela potiču na hod protiv ubijanja nerođenih “osoba” po ginekološkim ordinacijama, jesu li spremni hodati za sve one na nekršćanski način ubijene, stvarne osobe u Varivodama, Gruborima, Medačkom džepu, Sisku, Osijeku…

Dakle, kad sljedeći put srpsku državu budemo pozivali na red zbog nečinjenja, prisjetimo se “dostignuća” vlastite države. A kad od srpskog društva budemo očekivali suosjećanje za hrvatske žrtve razmislimo jesmo li spremni uzvratiti na isti način. Uz odgovor na pitanje iz nedavne kampanje o položaju Srba u Hrvatskoj danas, krajnje je vrijeme da se barem zamislimo nad pitanjem znamo li dovoljno o tome kako je bilo biti Srbin u Hrvatskoj 1990-ih.

Povratak na Net.hr