banner

IZRAZ MALOGRAĐANŠTINE

LINGVIST RAZOTKRIO GRAMMAR NAZIJE: ‘Pokušavaju pokazati svoju klasnu nadmoć. Ljudi se ne bi smjeli bojati govoriti svojim govorom’

‘Mene kao lingvista i dijalektologa osobno veseli slobodna javna upotreba lokalnih govora. Ljudi se ne bi smjeli bojati javno govoriti svojim govorom’

Dubrovački govor kao jezik specifičnog podneblja ima svoje specifične odrednice, koje su već nebrojeno puta bile teme, kako publikacija, tako i medijskih gostovanja. Kao po pravilu ustanovile bi se tu sve posebnosti ovog poddijalekta, sa željom da se taj govor i sačuva.

Vođen mišlju da je posebnost jezika, svakog jezika, ništa drugo nego činjenica, dakle bez potrebe da se isto naglašava, s teoretske strane, ali i o nekim zamkama u koje se lako može upasti, o dubrovačkom jeziku Dubrovački dnevnik je popričao s dr. sc. Matom Kapovićem, redovitim profesorom na Odsjeku za lingvistiku Sveučilišta u Zagrebu.

Koliko se lingvistički gledano dubrovački dijalekt razlikuje od književnog hrvatskog jezika, Kapović kaže da je to zanimljivo i složeno pitanje. “Dubrovački poddijalekt spada pod novoštokavski istočnohercegovački dijalekt, na temelju kojega su načinjeni svi štokavski standardi, pa i hrvatski. Utoliko je, čisto lingvistički i dijalektološki gledano, dubrovački govor razmjerno blizak standardu, no u praksi se to često tako ne doživljava jer ima neke lako primjetljive i upadljive osobine koje ga od njega odvajaju – kao što je npr. zatvoren izgovor dugoga a (kao u grad – izgovor ide prema glasu o), treća jotacija kao u viđe(t) ‘vidjeti’, neke leksičke (npr. pomadora) i morfološke razlike i slično. No svakako je, recimo, dubrovački, što se tiče primjerice standardnoga mjesta naglaska i fonetskoga ostvaraja naglasaka (silaznost/uzlaznost i dužina), kao i svi štokavski govori, puno bliži onome što je službeno propisano kao standard od, primjerice, zagrebačkoga govora. Druga je stvar što danas i zagrebački govor, kao govor glavnoga grada, ima svoj prestiž, premda je drugačiji od formalno propisana standarda”, kazao je Kapović.

Učenje dubrovačkog govora u školama

U posljednje vrijeme postoje inicijative i da se taj tradicionalni dubrovački govor uči kao jezik u školama. “Nema ništa neobično u tome da je govornicima stalo do svog jezika/lokalnog govora i da se trude, na ovaj ili onaj način, oko njega – dubrovački nije ni otprilike jedini primjer toga, ali svakako ima veći lokalni prestiž, zbog specifičnih povijesnih okolnosti, od nekih drugih govora. Nije na lingvistima da govornicima određuju što bi trebali raditi – lingvisti su tu da jezik analiziraju i objašnjavaju (kao što sam se, primjerice, ja bavio i dubrovačkim govorom u nekim svojim radovima), a izvornim govornicima mogu pomoći kada se od njih to traži, npr. oko tih različitih aktivnosti koje spominjete ili, u drugačijim slučajevima, oko stvaranja pisma i pravopisa za neki dotad nezapisani jezik i tome slično”, govori on.

No, ako se jezik ne uči doma, i kao takav ne govori, koliko je anorganski „odozgor“ ga uvesti u škole. Kapović se s tim promišljanjima nije usuglasio. “Nije ni standardni dijalekt došao organski pa ga se upotrebljava u medijima, obrazovanju i sl. Kada kažete da je lokalni govor nešto što bi se ‘trebalo učiti od kuće’, to je duboko ideološki stav kojim jedan idiom osuđujete na upotrebu ‘unutar svoja četiri zida’ i van javne sfere”, konstatirao je Kapović.

Jezik kao identitetska sastavnica

Kako objasniti inicijalnu potrebu za očuvanjem jezika? Zar to ne znači njegovo konzerviranje dok bi upravo trebao bujati, dobivajući tako nova obličja?

“Jezik se neprestano mijenja. Tako se npr. i dubrovački užasno puno promijenio u zadnjih 200-tinjak godina, gledamo li recimo vrijeme od Stullijevih rječnika i Appendinijeve gramatike s početka 19. stoljeća, kada je dubrovački naglasak bio sličan, recimo, današnjem naglasku na Mljetu ili dijelovima Pelješca. Pa ipak, i dalje je očuvao mnoge lokalne osobitosti i stekao i neke nove, npr. spomenutu treću jotaciju. Nema koristi od pokušajâ da se jezična promjena zaustavi, no također treba voditi računa o tome da je jezik i vrlo bitna identitetska sastavnica. Odatle je onda jasno zašto se javlja, kako kažete, potreba za očuvanjem jezika. Ljudi osjećaju da bi gubitkom svoga lokalnog govora izgubili i dio sebe, ono što ih čini posebnima i povezuje s mjestom u kojem žive”, riječi su Mate Kapovića.

O Dubrovčanki i Dubrovkinji

Na pitanje kolika je greška napisati, recimo, Dubrovčanka, na što se Dubrovčani ljute, ali i oko deklinacije imena, Kapović je rekao:”Sve što se u jeziku spontano javlja i što upotrebljava određeni broj izvornih govornika – nije greška. No jezična se upotreba razlikuje od mjesta do mjesta. Kod nas postoje sitne varijacije čak i kad se piše i govori nominalno standardom, npr. u medijima, po određenim krajevima – pa ćete u Novom listu naići da se piše cvjetarna, a u Slobodnoj Dalmaciji patike. Slično tome, u Dubrovniku će biti Most Franja Tuđmana. Riječ je o jezičnoj varijaciji, koja je posve prirodna, i u njoj nema ništa loše.

Primjeri koje spominjete ne mogu se riješiti nekakvim lingvističkim pravorijekom koji će odrediti što je ‘pravilno’, a što ‘ne’. Lingvisti se time ne bave i ne postoji ‘pravilno’ i ‘nepravilno’ u jeziku – lingvisti jezik opisuju i objašnjavaju, ne propisuju govornicima kako bi trebali govoriti. Očito je da u Dubrovniku postoji određena neslužbena ili poluslužbena jezična mikropolitika, koja nije nužno unutar sebe dosljedna (pa će, kao što rekoste, Dubrovčani inzistirati na svojim oblicima i kod drugih, a tuđa će imena prekrajati na dubrovački), a koja je povezana s identitetskim pitanjima o kojima smo već govorili. Nema tu nekog jednoznačnog i objektivnog odgovora”, kazao je.

“Lingvistički možemo reći sljedeće. Dubrovkinja je lokalni lik, koji je prihvaćen i u standardu, a Dubrovčanka je generički oblik, koji nastaje prema Dubrovčanin, a koji automatski koriste ne-Dubrovčani. Imena poput Ivo se vrlo različito dekliniraju ovisno o regiji – u genitivu može biti Ive, Iva i Ivota, kako gdje. Nekad genitiv može ovisiti i o naglasku pa će biti Ȋva ali Ívē. Dubrovnik ima svoj deklinacijski obrazac koji, kako biste vi to rekli, ‘forsira. Kakav će biti nečiji stav prema tome ovisi o situaciji – mene je kao dijete u Zagrebu znalo živcirati što mi ime dekliniraju u genitivu kao Matea, ali danas me ne dira kad mi u Dubrovniku kažu genitiv Mata, a u Istri Mateta premda ja sam govorim Mátē”, napomenuo je.

Grammar naziji i dokazivanje klasne nadmoći

Sad, manje vezano s Dubrovnikom, imamo pojam tih koji sebe vole nazivati „grammar nazijima“, koji misle da je pametno druge ispravljati. Onda, vlastita pamet redovito se pokazuje kad netko napiše “kuča”, “neznam”, “čovijek”, “sumljam” pa se to ispravlja. Lingvistički, zbog čega uopće dolazi do takvih iskliznuća?

“Ljudi kroz takvo ‘ispravljanje’ vrlo često pokušavaju pokazati svoju simboličku klasnu nadmoć prema ‘neobrazovanima i neukima’. Riječ je u osnovi, vrlo često, o malograđanštini (i u onom izvornom značenju tȇ riječi) te, naravno, o odrazu ideologije preskriptivizma (neznanstvene ideje o tome da postoje ‘bolje’ i ‘lošije’ riječi i da je standardni dijalekt bolji i pravilniji od drugih jezičnih varijanata) na najnižim razinama”, izjavio je Kapović.

“Čisto lingvistički gledano, naravno da postoje vrlo jasni razlozi zašto ljudi tako pišu, a vrlo je lako i pokazati koliko je naš današnji način pisanja zapravo proizvoljan. Ljudi pišu kuča jer u govoru više ne razlikuju č i ć – ti glasovi su se kod mnogih govornika neutralizirali. To nije ništa neobično, u slovenskom je npr. takva neutralizacija (iako se č i ć razlikuju u malom broju slovenskih govora!) i standardna pa se tamo pi službeno piše koča (npr. za planinarsku kuću). Ljudi se zgražaju na pisanje neznam, ali stvar je u tome da se to doista izgovara zajedno i da je odvojeno pisanje toga pravopisna proizvoljnost – npr. u češkom se i službeno piše neznám. Znači li to da su svi Česi, uključujući i njihov pravopis, nepismeni?

Pisanje ije i je je jako problematično i nespretno, čak i za štokavce (iako za njih manje nego za neštokavce), jer se i ije izgovara kao [je], samo s dugim e, dok se je piše obično (ali ne uvijek!) kad je izgovor e kratak. Današnje pisanje odrazâ jata je dosta komplicirano i zbunjujuće, a uzrok tome je u vrlo kompleksnim povijesno-jezičnim, ali u konačnici opet proizvoljnim, razlozima pa teško da nas može čuditi što govornici odstupaju od službenoga propisa u pisanju. Što se tiče čuvene sumlje, tu je riječ o prilično banalnoj kolokvijalnoj disimilaciji mnj > mlj. Taj lik formalno nije standardan, no mnogi ga, čak i nesvjesno, stalno upotrebljavaju čak i u najformalnijim situacijama. U svakom slučaju, nema pravoga razloga za zgražanje oko takvih stvari. Neće ni svijet, ni jezik propasti ako netko odstupi od službenog pisanja u č i ć ili kod sumnje/sumlje”, objasnio je Kapović.

Političko pitanje

Dubrovački dnevnik mu je napomenuo da je možda malo naivno to ustvrditi, ali i da se doima kako puno tih što se zgraža na pogreške neobrazovanijih nisu reagirali nekad kad je trebalo reagirati, a to je primarno uz druge primjere uvođenja „novohrvatskog“. Dubrovački dnevnik ga je upitao što on misli o jeziku kojega je 1990.-ih godina tadašnja politika pokušala „progurati“ i koliko je jezik danas zahvaćen tim godinama?

“To je pitanja političkog stava svakog pojedinca – netko će namjerno upotrebljavati djelatnik, netko će namjerno upotrebljavati radnik, a netko će jedno ili drugo upotrebljavati spontano, kako u kojoj situaciji. Što se tiče takvih intervencija u jezik, neke su se jako proširile (npr. tijekom umjesto tokom ili putovnica umjesto pasoš), neke su propale (npr. vrtolet), a neke su i danas snažni markeri određenih ideoloških agendi (npr. jedna se poruka šalje pišete li namjerno Evropa, a druga pišete li namjerno grješka ili ne ću).

Osobno nisam ljubitelj nasilja u jeziku, a ni nacionalizma koji se itekako promovira i kroz jezik. No to je političko pitanje koje se nužno rješava na političkoj ravni. Jezik odražava ono što se događa u društvo, a ideološke borbe se uvijek u velikoj mjeri vode i kroz jezik. Što se tiče nacionalizma, politike i jezika, treba reći da su standardni dijalekti (kako ja namjerno nazivam ono što se uobičajenije zove standardnim jezicima) od samih svojih početaka prožeti i nacionalizmom i politikom. To ne treba čuditi znamo li da moderni standardi nastaju u 19. stoljeću sa stvaranjem modernih nacija, u čijem su oblikovanju upravo standardni dijalekti igrali veliku ulogu. U nastanku standardnog dijalekta kao službene varijante jezika, pogotovo u okviru jedne nacionalne države, nema apsolutno ništa neutralno – riječ je o političkom činu par excellence”, pojašnjava Kapović.

Ne postoji neutralnost

Na opasku kako potrebe za „našizmom“ posebno mogu doći za vrijeme nacionalističkih bujanja, kako bi se tu potvrdila idelogija pripadanju, Kapović kaže kako „treba biti jasno da u upotrebi jezika ne postoji nekakva „neutralnost“ – koliko god neki normativisti na tome inzistirali“.

“Ni standardni dijalekt nije neutralan. Govorili vi u gradskom vijeću standardom ili dubrovački – riječ je o, u krajnjoj liniji, političkom odabiru i, svjesnom ili nesvjesnom, slanju određene poruke onima koji to slušaju. Jezikom se, kako već rekoh, ne prenose samo poruke i sadržaj nego se izražava identitet – jednako kao što ni odjeća ne služi samo tome da nam ne bude hladno, nego i njome možemo odašiljati određene poruke. Dakle, to što netko u gradskom vijeću forsira dubrovački se može usporediti s tim da netko u istom tom vijeću namjerno ne nosi ili baš uvijek nosi kravatu. Sve to šalje određenu poruku onome tko je prima.

Iz lingvističke perspektive, nemoguće je davati nekakve apriorne vrijednosne ocjene toga – to je pitanje, u konačnici subjektivne i ideološke, procjene što se time želi postići, kakve su posljedice toga itd. Ja osobno smatram da nema apsolutno ništa loše u tome da se u predstavničkim tijelima govori lokalnim govorom. Standardni dijalekt bi trebao biti pomoćno sredstvo komunikacije, a ne sveta krava koja će potiskivati sve ostale jezične varijante. Mene kao lingvista i dijalektologa osobno veseli slobodna javna upotreba lokalnih govora. Ljudi se ne bi smjeli bojati javno govoriti svojim govorom”, zaključuje dr. sc. Mate Kapović, redoviti profesor na Odsjeku za lingvistiku Sveučilišta u Zagrebu.

Povratak na Net.hr