Postoji li u Hrvatskoj itko kome je danas dobro i kome će sutra biti još bolje. Postoji – obitelj Todorić. Narodna poslovica kaže: "Kad jednom smrkne, drugom svane." Nakon dvadeset godina života u ovoj našoj državi, osjećam se slobodnim napisati i dodatak – "...pri čemu se uvijek istima mrači, a istima sviće".
"Kupujte, dica, brašna, cukra i ulja!". Krajem osamdesetih, kad je postajalo sve jasnije da će se Juga raspasti na način na koji se raspala, ovo je bila mantra svih staraca u mom selu. Znali su ljudi šta je rat, preživjeli su jednoga, neki i dva. U zemljama seljaka na brdovitom Balkanu, instinkt za preživljavanjem lako završava u narodnim mudrostima, ali to je tema za sebe. Gomila hrane, u velikim pakiranjima, prvi je signal onog najzajebanijeg straha – straha od toga da nećeš imati što jesti. Princip kao u pećini – kad skužiš belaj na vidiku, nagomilaš hranu u pećinu i moliš boga da belaj što prije prođe.
Kad je počeo rat, prva stvar koju je dida napravio bila je prodaja konja i kupnja krave. Tako da u kući uvik ima mlika, a možeš i sir napravit. U slučaju kataklizme, možeš je i zaklat pa imaš mesa skoro za cilu godinu. Konj je, jebiga, u toj situaciji luksuz. Stavit ćeš sam brime na kosti, malo ćeš se satrat... glavno da smo riješili mliko i da u su u konobi dvi vriće cukra, dvi brašna i kašeta ulja.
Nekad mi se čini da je to potrošačko ludilo, koje je zahvatilo Hrvate kad im se kapitalizam pokazao u svoj svojoj punini, direktna posljedica ovih frustracija iz devedesetih. Milijun puta sam, namjerno, u dućanima kupovao svakakva nepotrebna sranja, tipa kikiriki, sladoled, banane, čokoladice na Djeda Mraza samo zato što mi stara devedesetih, kad bismo se sredinom mjeseca zaputili do jedinog dućana u kvartu koji je dava na odgodu, nije dozvoljavala da to kupujem. Kupovala se hrana – gomile hrane.
Procedura se znala. Za kupnju spize se čekao 15. ili 16. u mjesecu, tako da kad ti dućan da odgodu na ček od 15 dana, naplata sjedne taman dan nakon plaće. Paradoksalno, ali u tim ratnim godinama si bio sigurniji da će plaća od Škvera sjest nego što si danas.
I onda – udari po velikim pakiranjima. Kupi šećera, kupi mlijeka, kupi mesa... Onda s 10 punih vrećica doma. Napunili smo pećinu i za ovaj mjesec. Da se ne znam što desi, imamo za jesti do sljedeće plaće, sljedećeg čeka i sljedeće odgode.
Dućan o kojem pričamo uskoro je otvorio još jednu poslovnicu, nekoliko ulica dalje, veću i bolje opremljenu. Onda još jednu. Danas je to veliki trgovački lanac s desecima supermarketa i dućana diljem cijele Hrvatske. A sve je, eto, počelo s tom famoznom odgodom i strahom od gladi zbog kojeg se hrana gomilala doma. Kao što rekoh – kad jednom smrkne, drugom svane.
E sad, zašto ja sve ovo pišem? Zbog panela "Potrošačkih 360 i trendovi u maloprodaji u sklopu EBRD-ove i Infoarenine konferencije Food, Drinks & Retail 2010", na kojem je Ante Todorić primijetio sljedeće: "Novi je potrošač racionalan, nepovjerljiv i štedi na hrani i piću. Na njegove odluke o kupnji najviše utječu niska cijena i akcija, tako da se trgovačkim robnim markama, koje se sada već zovu retail brendovi – i u RH čine 16 posto vrijednosnog udjela u maloprodaji – daje sve veće značenje, pa i kompanije u njega sve više ulažu i puno se na njega oslanjaju."
Što su, pak, retail brendovi? To su svi oni proizvodi u Konzumu koji na sebi imaju oznaku K-plus ili Rial. Pojednostavnjeno – Konzum kupi tonu manistre, zapakira je u svoje vrećice i prodaje u svom dućanu pa je jeftinija. Uglavnom se radi o dosta jeftinijim, uglavnom prehrambenim proizvodima većih pakiranja. Kao stvorenima za raju na čije "odluke o kupnji najviše utječu niska cijena i akcija". Raji koja, pokazuju istraživanja, "poseže za velikim i ekonomičnijim pakiranjima". Raji koja gomila hranu u pećinu jer osjeća belaj u zraku.
Ovaj koncept je, naravno, smišljen prije globalne krize. Udjel ovih proizvoda na tržištu, rastao je i prije krize, ali vidi vraga, u krizi je doživio pravi procvat, tako da i Todorić i onaj junak s dućanom iz mog kvarta mogu mirne duše staviti prst u uho i pjevati.
Kao što rekoh – kad jednom smrkne, drugom svane. A da bi njihovo svanuće, a naše smrknuće bilo potpuno, mi smo im još zahvalni što nam nude ovako "jeftine i praktično zapakirane proizvode", baš kao što smo devedesetih bili zahvalni na onih 15 dana odgode.
