Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

STIGMATIZIRAN

KUHAR IZ BJELOVARA ŽELI NAZAD SVOJ POSAO U ŠKOLSKOJ KUHINJI: ‘Da, ja sam HIV pozitivan, ali ne mogu vam nikako nauditi’

Iako je HIV pozitivan, Mario Lemešić već godinama u krvi ima toliko nisku razinu virusa u krvi da nikoga ne bi mogao zaraziti ni nezaštićenim spolnim odnosom, a kamoli radom u školskoj kuhinji. No, znanstveni dokazi nisu dovoljni da sa sebe skine stigmu.

Mario Lemešić kao vrlo mlad otišao je u rat nakon čega je radio u vrlo uspješnoj tvrtki. Stjecajem okolnosti, s vremenom se vratio u posao za kojeg se i školovao te je počeo raditi kao kuhar u II. osnovnoj školi Bjelovar. Mario je ujedno jedna od 1400 HIV pozitivnih osoba u Hrvatskoj. U poslu kuhara je uživao sve do trenutka kad ljudi s kojima je radio nisu saznali za njegov zdravstveni status.

Njegovo stanje nije opasno za druge

Kaže kako je saznanje o zarazi i za njega bio velik šok pa tako razumije šok kod drugih. Jedno od prvih pitanja koje je postavio stručnjacima zagrebačke Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević jest – smije li nastaviti raditi u kulinarstvu. Rekli su mu kako to uopće nije upitno što potvrđuje i činjenica da se se prilikom zapošljavanja na radnom mjestu kuhara ni od koga ne traži dokaz je li ili nije HIV pozitivan te činjenica da su zaražene osobe dužne napraviti zdravstvene preglede kojima dokazuju da nisu opasni po okolinu.

Mario je ubrzo nakon dijagnoze krenuo s terapijama te da su mu liječnici rekli da mu je viremija u krvi toliko niska da na radnom mjestu kuhara ne može zaraziti drugu osobu. ‘Viremija je razina virusa u krvi. Kada je ona nemjerljiva u krvi više od šest mjeseci, što je u mome slučaju već nekoliko godina, ja ne mogu zaraziti drugu osobu čak ni nezaštićenim spolnim odnosom, a kamoli društvenim kontaktom i to su u više navrata potvrdili brojni stručnjaci, renomirani i ugledni liječnici i znanstvenici ‘, rekao je Mario za Bjelovarac.hr.

Morao se maknuti sa svog radnog mjesta

No, znanstvene činjenice u našem društvo često nisu dovoljne pa se Mario našao u teškoj situaciji. U studenom 2013. godine saznao je da je vodstvo škole zajedno s tadašnjom gradskom vlašću organiziralo sastanke na kojima se bez njegovog znanja baratalo njegovim zdravstvenim podacima.

‘Tada sam i shvatio da ljudi iz mog kolektiva znaju za moje zdravstveno stanje. Također, organizirali su se sastanci s roditeljima za koje ja uopće nisam znao. Samo sam odjednom primijetio da se sve manje djece hrani u školskoj kuhinji, pa čak i da nastavnici više ne dolaze kod mene na gablec. Očito su bili pod utjecajem onoga što su čuli i što se govorilo na tim sastancima, a tko zna kakve su se tamo informacije dijelile. A tog dana, kada mi je u školi za vrijeme radnog vremena rečeno da se već neko vrijeme zna za moju bolest i kada sam shvatio što se sve radilo iza mojih leđa, u kratkom vremenu svijet mi se srušio drugi put’, kaže Mario.

Ubrzo je uslijedio pritisak pojedinaca koji su tražili da se makne sa svog radnog mjesta što je na koncu i učinio. ‘Osjećao sam se usamljeno i degradirano, iako zdravstveno apsolutno nikoga nisam ugrožavao i samo sam u miru želio raditi svoj posao. Da je postojala i najmanja mogućnost da nekoga na poslu zarazim, iste sekunde bih sâm otišao. No, pritisak je bio neizdrživ. Povukao sam se u osamu’, dodaje.

Strahuje od bojkota

Iako ima zakonske uvjete za povratak na posao svjestan je što se može dogoditi. Naime, strahuje od dogovorenog bojkota korisnika školske kuhinje, zbog čega bi on onda bio proglašen tehnološkim viškom i dobio otkaz.

‘Poprilično sam siguran da bi mi se tako nešto spremilo i to samo zato što određeni ljudi nisu upućeni i ne znaju da ja apsolutno nikoga ne mogu zaraziti HIV-om. Jedno vrijeme sam se mirio s takvom sudbinom, no sada sam siguran da došlo je vrijeme da kažem dosta i izborim se za svoje pravo’, kaže Mario.

Bjelovarski kuhar ima podršku doktorice Željke Russo koja će kao , kao članica Gradskog odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, i uz potporu i pokroviteljstvo Grada Bjelovara, organizirati stručno konferenciju o HIV-u na kojoj će stručnjaci sjesti za isti stol s Mariom te javnosti pojasniti zašto njegovo stanje nije prijetnja javnom zdravlju. Svojim imenom i ugledom o HIV-u će na konferenciji govoriti epiodemiologinja dr. med. spec. Tatjana Nemeth Blažić, pročelnik Poliklinike Klinike za psihološku medicinu KBC Zagreb dr.sc. Saša Jevtović, prof. psihologije sa Klinike za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’ Sanja Belag Škugor, predstojnik Katedre za seksologiju Odsjeka sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prof.dr.sc. Aleksandar Štulhofer te doc. dr. sc. Sunčana Roksandić Vidlička s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

‘Viremija, dakle razina virusa u krvi, je kod Maria već godinama nemjerljiva, što znači da on ne može prenijeti virus na drugu osobu čak niti nezaštićenim spolnim odnosom, a kamoli pripremom hrane u školskoj kuhinji. To je znanstveno dokazana činjenica. Drugim riječima, njegovo bolovanje i eventualno nevraćanje na posao zbog navedenog je apsurdno. Zato i brojni ugledni liječnici i stručnjaci drugih profila dolaze u Bjelovar održati konferenciju i pokušati to objasniti onim Bjelovarčanima koji to ne razumiju. Vrijeme je da pomaknemo neke granice’, kaže organizatorica ove konferencije dr. Željka Russo.

Povratak na Net.hr