Drago Hedl: Kako sam Roberta Pauletića svojedobno ulovio u suludoj laži o atentatu na Glavaša
Zamjenik ministra turizma Robert Pauletić, pišući 1991. za opskurni Slobodni tjednik, objavio je tekst u kojem je žrtvu jednog krajnje okrutnog ubojstva proglasio teroristom. Riječ je o događaju iz ratnog Osijeka, gdje je u garažama današnje upravne zgrade Osječko-baranjske županije jedan srpski civil, kojeg su uhitili i ispitivali pripadnici Zbora narodne garde, bio prisiljen piti sumpornu kiselinu iz akumulatora koji su se ondje nalazili.
Taj događaj 14 godina kasnije, početkom ljeta 2005. pokrenut će istragu o osječkim ratnim zločinima i dovesti do sudskog procesa kojim će Branimir Glavaš i još nekoliko osoba biti osuđeni na zatvorske kazne.
Četnički terorist
Međutim, u tekstu ”Spriječen atentat na Glavaša”, objavljenom 5. rujna 1991., Robert Pauletić taj je događaj opisao posve drukčije. Žrtvu koja je umrla u užasnim mukama trovanjem sumpornom kiselinom (o čemu postoji nalaz patologa koji je to obdukcijom nedvojbeno utvrdio), novoimenovani zamjenik ministra turizma označio je četničkim teroristom koji se pod okriljem noći prikrao zgradi u kojoj je bio ratni štab Branimira Glavaša, s namjerom da ga ubije.
Robert Pauletić svoj je tekst nakitio bezbrojnim detaljima, naturalističkim opisima i potankostima. Opisao je kako je na vlastitoj ruci osjetio krv ubijenog četnika. Na kraju je ispalo da je navodni atentator mučen i zalijevan kiselinom.
Istina je bila posve drukčija. Kad je uhićeni civil, posljednjim atomima snage, u mukama tražeći spas uspio otvoriti vrata garaže u kojoj je bio zatočen, na njega je pucao jedan od Glavaševih stražara. Obdukcijski nalaz pokazao je da dvije rane nisu bile smrtonosne nego da je čovjek preminuo uslijed trovanja kiselinom. Predstavljajući se novinarom koji se jedini našao na mjestu događaja, Pauletić je, na vrlo živopisan način, pišući u prvom licu, opisao nešto čemu uopće nije svjedočio.
“Osjetio sam krv”
Među ostalim i ovo: ”Znao sam da je opasnost prošla kad se upalilo svjetlo na hodniku. Oprezno sam pošao prema izlazu iz vojarne, izašao preko još zamračenog dvorišta da se raspitam što se dogodilo. Na putu prema stražarskom mjestu vidio sam trojicu gardista kod nekog stabla. U namjeri da prođem pokraj njih zapeo sam o nešto i pao. Začuo sam smijeh gardista i komentar: ‘Vidi, novinar pao preko četnika!’ Pogledao sam malo bolje i u mraku vidio obrise mrtvog tijela. Opipao sam ruku kojom sam se naslonio pri padu i osjetio nešto ljepljivo. Krv!”.
Strašan kraj
Veliki tekst u Slobodnom tjedniku Pauletić je nakitio bezbrojnim detaljima, naturalističkim opisima i potankostima. Kada sam, pišući o ratnim zločinima u Osijeku, razotkrio da nikakvog atentata na Glavaša nije bilo, nego da je ”atentator” satima ispitivan, mučen i nalijevan akumulatorskom kiselinom, skončao nadomak njegova ureda, ispred garaže u kojoj je bio zatočen, razgovarao sam s Pauletićem o tekstu koji je napisao. Tada je skrušeno priznao ono što ga je zauvijek lišilo svake vjerodostojnosti i diskreditiralo kao osobu kojoj se išta može vjerovati. Robert Pauletić nije bio svjedok događaja o kojem je pisao, cijelu je priču izmislio!
Realni opisi
Objasnio je kako je nastao njegov tekst: U vrijeme kad je pred garažom preminuo ”terorist na Glavaša”, Pauletić se nalazio na posve drugom mjestu, a ”ubijenog četnika” čiju je krv, kako je to opisao u tekstu, osjetio na vlastitoj ruci, vidio je tek na fotografiji koju mu je dao Alojz Krivograd, fotograf agencije SIPA.
Uslijedio je niz zločina, kada je desetak ljudi likvidirano na obali Drave i s rupom na potiljku, ruku i usta vezanih selotejpom, gurnuto u rijeku. Aktualni zamjenik ministra turizma, o tome, međutim, nije napisao ni slova.
Pauletić je priznao da je priču izmislio, odnosno da ju je napisao na temelju onoga što mu je o događaju ispričao Krivograd. Što mu je i je li mu uopće išta o događaju ispričao Krivograd, bilo je nemoguće provjeriti: taj ratni fotoreporter ubijen je u Foči 1993. Kad sam Pauletića upitao kako je u prvom licu mogao pisati o nečemu što se uopće nije dogodilo i tvrditi da je to osobno vidio, odgovorio je: “Tako smo tada radili u Slobodnom tjedniku.”
Izmjene u tekstu
Na svjedočenju u suđenju Branimiru Glavašu, koga se po zapovjednoj odgovornosti teretilo za smrt Čedomira Vučkovića (kako se zvao srpski civil kojeg je Pauletić proglasio četničkim teroristom i atentatorom na Glavaša), aktualni zamjenik ministra turizma, tvrdio je pak kako su njegov tekst mijenjali i dopisivali u redakciji Slobodnog tjednika u Zagrebu, te da je to bio razlog zašto je napustio list koji je uređivao Marinko Božić.
U tekstu o izmišljenom atentatu na Glavaša, Pauletić je, pogrešno naveo ime ”terorista” (umjesto ubijenog Čedomira Vučkovića, Pauletić je govorio o Đorđu Petroviću iz Palače), te cijelu priču smjestio u neimenovanu osječku vojarnu, mada je Vučković preminuo pred garažama u dvorištu tadašnje upravne zgrade Općine Osijek, u kojoj je danas županijska uprava.
Niz zločina
Tekst koji je objavio, mogao bi se dodati kolekciji izmišljenih priča na kakve su ponekad znale nasjesti i ozbiljne redakcije, no njegova, objavljena u naelektriziranoj ratnoj atmosferi, bila je nešto mnogo više: dolijevala je ulje na vatru i u Osijeku proširila opaku spiralu smrti, koja se nije zaustavila samo na tjeranju ”atentatora” da piju sumpornu kiselinu iz akumulatora u garaži.
Uslijedio je niz zločina, kada je desetak ljudi likvidirano na obali Drave i s rupom na potiljku, ruku i usta vezanih selotejpom, gurnuto u rijeku. Aktualni zamjenik ministra turizma, o tome, međutim, nije napisao ni slova. Da jest, vjerojatno ga ne bi zapala fotelja u koju se upravo smjestio.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 27. veljače 2016.