Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

PIŠE HRVOJE KLASIĆ

KOMENTAR: Teroristi su uvjereni da brane svoju vjeru, rasu, civilizaciju. Ima li i na ovim prostorima, među nama, takvih monstruma?

Govor mržnje kojem svjedočimo svakoga dana mora voditi u nasilje, a njegovim ignoriranjem neželjeni scenariji postaju puno izvjesniji

Primjer prvi.

Odrastao je u dobrostojećoj obitelji koja se ni po čemu nije posebno isticala. Kao dijete nije volio nasilje. Studirao je arhitekturu na dvama sveučilištima. Otac mu je bio ugledan odvjetnik, majka visokoobrazovana i iz bogate obitelji. Jedna sestra je liječnica, druga profesorica.

Primjer drugi.

Otac mu je bio diplomat, majka medicinska sestra. Bio je inteligentan mladić i dobar student. Kažu da je volio pomagati onima koje se maltretiralo i zlostavljalo. Svi s kojima je radio opisali su ga kao ljubaznog i izuzetnog kolegu.

Primjer treći.

Bio je dobar i ljubazan dečko. Nije siromašan niti neobrazovan. Volio je putovati. Nije imao problema sa zakonom, a kamoli policijski dosje. Nitko nije primjećivao njegov politički ili vjerski ekstremizam.

Teroristi uvjereni da brane kulturu, vjeru, civilizaciju…

Prvi je, zazivajući Božje ime, 11. rujna 2001. oteo avion i zaletio se u sjeverni neboder “Blizanaca” u New Yorku. Poginulo je 90 putnika u avionu i više od tisuću ljudi u neboderu.

Drugi je točno deset godina kasnije, upozoravajući na opasnost od religije onog prvog, autobombom u centru Osla ubio osmero, a zatim na obližnjem otoku Utøya, pištoljem i puškom još 69, uglavnom mladih ljudi.

Treći je, pronašavši uzor u drugom, u novozelandskom gradu vrlo upečatljivog imena (Christchurch) prošli tjedan pištoljem i automatskim oružjem usmrtio 50 ljudi.

Sva trojica smatrala su se braniteljima svoje vjere, kulture, civilizacije i rase. Od svega toga ostat će upamćeni isključivo kao teroristi i zločinci odgovorni za masovna ubojstva nevinih ljudi.

Zločini su daleko, pa ih osuđujemo

S obzirom na to da su ova (ne)djela učinjena daleko od nas, većina građana je osudila zločin, ali nije pokazala posebnu zabrinutost za vlastitu sigurnost. Jesu li u pravu? Jesu li ovakvi zločini doista nezamislivi na ovim prostorima? Zar među nama stvarno nema takvih monstruma?

Ne tako davno i mi smo živjeli s ljudima koji su bili dobri sinovi i unuci, brižni očevi, vrijedni učenici i studenti. Zajedno s njima smo radili, igrali nogomet, slavili rođendane, odlazili na koncerte. Nisu bili nacionalisti, ni šovinisti, neki ni vjernici, a kamoli vjerski fundamentalisti.

A onda su jednog dana prvo počeli pjevati pjesme kojima se slave zločinački pokreti i zločinci iz Drugog svjetskog rata. Odmahivalo se rukom jer su to bile samo pjesme. Pa su po stadionima počeli vrijeđati pripadnike drugih nacija, uz sve češće korištenje riječi “smrt” i “ubij”. Ali, to su bile samo stilske figure i izrazi nezadovoljstva buntovne mladeži.

Monstruozni zločini mirnih i povučenih

Onda su počeli prijetiti i izbacivati ljude s radnih mjesta i iz njihovih stanova. Ali, samo one za koje su “znali” da su državni neprijatelji. Naposljetku su opravdavali ili sudjelovali u masovnim silovanjima, mučenjima elektrošokovima, kastracijama, ulijevanjima akumulatorske kiseline u usta, premlaćivanjima i usmrćivanjima hladnim i vatrenim oružjem. Sve kako bi zaštitili krv i tlo, naciju i vjeru, vođu i državu.

Da, u Srebrenici, na Ovčari, u Prijedoru, Ahmićima, Škabrnji, Lori, Gruborima, na Pakračkoj poljani i u Tovarniku, svoju su monstruoznu narav pokazali naši povučeni rođaci, ljubazni susjedi, prijatelji iz djetinjstva i kolege s posla.

Treba li nam se dogoditi američki, norveški ili novozelandski scenarij da osvijestimo kako i u našem okruženju (i dalje) žive ljudi spremni na zločin. Ili bi bilo pametnije navedene događaje shvatiti kao upozorenje, a nedavnu prošlost kao podsjetnik.

Posebno na moć i posljedice govora mržnje. Onog na internetskim portalima i u TV emisijama, po kafićima i na stadionima, u crkvama i za političkim govornicama, po pravim i Facebook zidovima. Jer, govor mržnje ne mora voditi u nasilje, ali njegovim ignoriranjem neželjeni scenariji postaju puno izvjesniji.

Povratak na Net.hr