Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

PIŠE HRVOJE KLASIĆ

KOMENTAR: Potpuno je nevjerojatno, ali istinito, kakav su pakleni plan ustaše imale nakon kraja rata ’45. No, Bleiburg je sramota pobjednika

O Bleiburgu i masovnim komunističkim zločinima poslije rata, koji nisu bili incident, već dobro organiziran pothvat, piše Net.hr-ov kolumnist, povjesničar Hrvoje Klasić

“Budite uvjerene, mi ćemo za posljednju stopu hrvatske zemlje i hrvatske države uprijeti sve sile i sve snage i žrtve uložiti, da sačuvamo i najmanji dio Nezavisne Države Hrvatske”. Ove riječi pune optimizma i požrtvovnosti koje je Ante Pavelić uputio članicama Ženske loze ustaškog pokreta objavljene su u Hrvatskom narodu 6. svibnja 1945.

Isti taj dan Pavelić je pobjegao iz Zagreba.

Bijeg poglavnikovih pristaša

“Posljednju stopu hrvatske zemlje”, uskoro je, bez ikakve volje da je obrani, napustio i najveći dio onih koji su podržavali poglavnika protekle četiri godine. Ustaše su iz Hrvatske 1945. otišle onako kako su u nju 1941. i došle. Skrivećki i bez borbe.

Kad kažem ustaše mislim na one u vojnim uniformama, ali i one u civilu poput brojnih “rojnika”, “logornika”, “tabornika” koji su po gradovima i mjestima NDH masovnim zločinima provodili rasne zakone i štitili “arijsku krv i čast hrvatskog naroda”.

Dio ustaša želio je nastaviti ratovati

Bilo je tu naravno i onih koji s ustaškim režimom nisu imali mnogo veze, ali su se iz straha ili prisilno priključili dugoj koloni izbjeglica. Osim Hrvata, u toj su koloni i brojni bosanskohercegovački muslimani, njemački vojnici i “folksdojčeri”, Hitlerovi i Mussolinijevi kolaboracionisti iz Slovenije, nekoliko tisuća crnogorskih i srpskih četnika, te ruski Kozaci.

Cilj svih nabrojenih bio je isti, izbjeći suočavanje s pobjedničkom jugoslavenskom armijom i novim vlastima. Ako je cilj i bio isti, razlozi bijega svakako nisu. Dok su jedni samo željeli da sve skupa prestane i da iz nastalog kaosa izvuku živu glavu, ustaški politički i vojni dužnosnici u bijegu su vidjeli odgodu nastavka ratovanja.

Nevjerojatno, ali istinito, Hitlerovi saveznici, isti oni koji su četiri godine ranije objavili rat Velikoj Britaniji i SAD-u sada su se ponadali savezničkom tretmanu i zajedničkoj borbi protiv Tita. Entuzijazam svih tih “idealista” nije bio jednak, a razlike će doći do izražaja na putu prema austrijskoj granici.

Pavelić je za nadbiskupa bio ‘naš Leonida’

Tako su npr. organizator logorskog sustava u NDH Vjekoslav Maks Luburić i zapovjednik Crne legije Rafael Boban s nizom drugih ustaških zapovjednika i vojnika prilikom povlačenja nastavili pružati oružani otpor. U tim borbama po Hrvatskoj i Sloveniji izginule se tisuće vojnika na svim stranama. Nije nevažno spomenuti, ova stradanja događaju se danima nakon što je Njemačka kapitulirala i nakon što je u Europi proglašen mir.

S druge strane bilo je i onih, nešto manje spremnih na žrtvu. Među njima se ističe i “vođa naš zlatni”, kako je Anti Paveliću tepao sarajevski nadbiskup Ivan Šarić. Dok se nepregledna kolona kretala prema Bleiburgu i britanskoj zoni, “naš Leonida“, da opet citiram nadbiskupa, odlučuje zaobići prometni kolaps koji su uzrokovali njegovi sunarodnjaci i kreće prema Klagenfurtu i američkoj zoni.

Mnogi će hrvatski emigranti godinama kasnije ovaj čin proglasiti kukavičkim. Ne i Srećko Pšeničnik, poglavnikov zet. Iz njegove geostrateške analize tastovog poteza sve je jasno: “Pavelić je na povlačenje išao skupa s narodom, samo što je išao preko Rogaške Slatine, a nije se zadržavao”.

‘Mladi hrvatski desničari’ Zlatko Hasanbegović i Velimir Bujanec s Pavelićevim zetom Srećkom Pšeničnikom

Zločini nisu bili incident, nego dobro organiziran pothvat

O sudbini onih koji su u Rogaškoj Slatini “krivo” skrenuli i sredinom svibnja 1945. završili na polju ispod bleiburškog dvorca u Jugoslaviji se nije govorilo. S razlogom, jer je u sljedećih nekoliko tjedana nakon predaje jugoslavenskoj vojsci uslijedio po brojkama i po okrutnosti jedan od najvećih zločina u poslijeratnoj Europi.

Više desetaka tisuća ljudi ubijeno je po stratištima u Sloveniji i Hrvatskoj bez suđenja i često na vrlo svirep način. Obračun se opravdavao osvetom za sve ono što se događalo tijekom rata, ali i strahom od mogućeg novog vojno-političkog sukoba koji se nazirao. Kako god, nije se radilo o incidentima nego o dobro organiziranom pothvatu.

Sramota jednog od najsvjetlijih zajedničkih povijesnih trenutaka

Mnogi među zarobljenima kod Bleiburga zasigurno su zaslužili neki oblik kazne. Mnogi su se samo našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. I nadasve u krivom društvu. Načinom na koji su stradali i jedni i drugi potpuno je nepotrebno osramoćen jedan od najsvjetlijih zajedničkih trenutaka u povijesti južnoslavenskih naroda. Posebno su osramoćeni oni koji su tijekom rata poginuli boreći se upravo protiv terora i nepravednog kažnjavanja.

Odnos prema zločinima i žrtvama, iz bilo kojeg povijesnog razdoblja, u hrvatskom je društvu još uvijek više ideološki prijepor nego ono što bi trebao biti – pokazatelj i mjera ljudskosti. Jer, način na koji se suočavamo s najtamnijim stranama vlastite prošlosti mnogo više govori o nama nego način na koji slavimo pobjede.

Umjesto daljnjeg moraliziranja, a kao svojevrstan savjet, parafrazirat ću Oscara Wildea koji je jednom prilikom rekao da nije problem zgražavati se nad zločinima zlih. Ono čime pokazujemo svoju ljudskost je volja i sposobnost da se na jednak način zgražavamo nad kaznama dobrih i pravednih.

Povratak na Net.hr