Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

NEMOGUĆ SCENARIJ

KOMENTAR: Možete li zamisliti naše državnike kako bilo kome kažu NE? Nisu vizionari, fali im karizme, ali najvažnije je nešto drugo

Scene koje su nekad na ovim prostorima bile uobičajene, danas su postale sasvim nezamislive, piše Hrvoje Klasić u novoj kolumni za Net.hr

Prije nekoliko dana jedan hrvatski političar odlučio se suprotstaviti svom puno moćnijem i utjecajnijem kolegi sa sjedištem u Moskvi. Nije se pritom prestrašio daleko brojnije i bolje opremljenije vojne sile, niti su ga zastrašile prijetnje ekonomskim sankcijama, a poruku da je dovoljan potez malim prstom pa da nestane s političke pozornice shvatio je kao nedopustivo omalovažavanje funkcije koju obnaša i države koju vodi.

Svakom političkom analitičaru kao i običnom promatraču ovakav scenarij izgleda nestvarno. Naravno, pod uvjetom da pod hrvatske političare zamišlja one koji nas vode zadnja tri desetljeća. Pa ipak, ovakva epizoda se dogodila ovih dana, ali prije točno sedamdeset godina. U glavnim ulogama bili su tada jedan od najmoćnijih ljudi svjetske politike Josif Visarionovič Staljin i političar koji je svoj utjecaj i karizmu tek gradio, Josip Broz Tito.

Titovo “NE” Staljinu krajem lipnja 1948. kojim je građanima Jugoslavije omogućio život neusporedivo bolji od onoga u bilo kojoj drugoj komunističkoj zemlji, nije bio ni prvi ni posljednji primjer kojim je dao do znanja da zemlja kojoj je on na čelu neće biti “moneta za potkusurivanje” velikih sila.

POGLEDAJMO ISTINI U OČI: Hrvati odlaze iz domovine i zato što je radikale sve teže podnijeti. Želimo li živjeti u bolesnom društvu? 

Otpor Hitleru i Mussoliniju

Učinio je to već 1941., kada je sa svojom brojčano malom i ilegalnom političkom partijom postao organizator i vođa najorganiziranijeg pokreta otpora u Europi. Vojna (nad)moć Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije nije ga ni ustrašila ni spriječila da se upusti u obračun s daleko jačim neprijateljem. I što je najvažnije, da u tom obračunu pobijedi.

Učinio je to i 1946. kada je naredio rušenje dva američka vojna aviona koji su uporno narušavali jugoslavenski zračni prostor. Nisu ga tada uplašile ni brojne prosvjedne note iz Washingtona niti objave u američkim medijima kojima se zazivalo bacanje atomske bombe na Beograd. Naprotiv, poručio im je neka probaju nastavit s drskošću i arogancijom. I nisu!

I u brojnim kasnijim situacijama Tito će pokazat političku hrabrost i odlučnost. Ne i ludost. Jer njegovi postupci nisu Jugoslaviju odveli u izolaciju, niti su Jugoslaveni ispaštali zbog njegovih odluka. Baš suprotno, međunarodni ugled Jugoslavije bio je velikim dijelom posljedica upravo političke ili bolje rečeno državničke hrabrosti i principijelnosti Josipa Broza Tita.

TITO, ZLOČINAC ILI VELIKI DRŽAVNIK? CIA bi se na brutalnost Udbe samo nasmijala, a naši političari bi od Tita morali naučiti jednu stvar 

Današnji političari evidentno nisu vizionari

Hrvatska je od 1992. članica UN-a, od 2009. NATO-a, a od prije točno pet godina i Europske unije. Drugim riječima, hrvatski državnici već godinama sudjeluju na najvažnijim svjetskim političkim događajima. Radi se o pojedincima koji su, za razliku od Tita završili visoke škole, magisterije i doktorate i koji su prije preuzimanja najviših državničkih funkcija, za razliku od Titovog preživljavanja po šumama i gorama, iskustvo stjecali u Bruxellesu, Washingtonu i drugim svjetskim metropolama.

Ali unatoč svemu, a za razliku od Tita, oni evidentno nisu vizionari, nemaju karizmu i što je najvažnije, nemaju odlučnost i hrabrost da interese države koju vode ne podređuju interesima različitih centara političke i financijske moći.

Na temelju čega to zaključujem? Pa pokušajte zamisliti ruskog šefa države kako moli svog hrvatskog kolegu (ili kolegicu) da dođe u Moskvu kako bi zajedno popričali o rješavanju krizne situacije u nekoj trećoj državi. Ili, zamislite američkog izabranog predsjednika kako par dana prije svoje inauguracije šalje poruku da mu je silna želja doći u Zagreb i upoznati predsjednika Hrvatske.

KAO DA PRIJE ’90. NIJE POSTOJALO NIŠTA: HDZ je ponovno krenuo s teškim optužbama o ‘krađi povijesti’, nevjerojatno koga za to optužuju 

Može li se službeni Zagreb oduprijeti bilo kome?

Zamislite papu kako u svojim vatikanskim odajama smišlja plan u kojem će zajedno s hrvatskim predsjednikom zaustaviti rat u jednoj azijskoj zemlji. Možete li zamisliti hrvatske arhitekte, građevinare, liječnike, naftaše, brodograditelje, vojne stručnjake, trgovce i filmaše koji svoj poslovni uspjeh širom svijeta mogu zahvaliti ugledu nekog hrvatskog predsjednika ili premijera?

Naposljetku, možete li u skoroj budućnosti zamisliti kako netko iz službenog Zagreba izgovara odlučno “NE” bilo kojem utjecajnom europskom ili svjetskom državniku, bankaru ili predsjedniku neke multinacionalne kompanije?

Nažalost, kako stvari stoje, čini mi se da ćemo svi skupa još neko vrijeme morati samo zamišljati ono što je našim roditeljima bila realnost.

Povratak na Net.hr