Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

PO ČEMU PAMTIMO 2018.

KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA: Ljudi u 21. stoljeću jedni druge ubijaju, mrze i progone iz istih razloga kao i prije sto godina. Dokle?

Sto godina nakon osnivanja prve zajedničke države Južnih Slavena i dalje smo se natjecali kome je ona bila veća tamnica, tko je u njoj više patio, čija je krivica bila veća za njezin nastanak, a tko je imao najviše zasluga za njezin nestanak

Tijekom prošle godine nekoliko je „okruglih“ obljetnica predstavljalo poseban povod za suočavanje, ali i obračunavanje s prošlošću. Bila je to prilika da se uvjerimo kako je o nekim povijesnim događajima u međuvremenu zavladao konsenzus, a da su neki i dalje predmet sporenja. Ta činjenica možda najbolje dokazuje kako nije vrijeme to koje liječi rane, nego su to spremnost i volja za izlječenjem.

Obilježavanje završetka Prvog svjetskog rata iskorišteno je kao upozorenje da ni sto godina nakon ove tragedije čovjek čovjeku nije prestao biti vuk. Posebno je poražavajuće što su unatoč razvoju obrazovanja, znanosti i tehnologije, ili baš zbog svega navedenog, razlozi zbog kojih ljudi jedni druge mrze, muče, progone i ubijaju na početku 21. stoljeća gotovo identični onima s početka 20. stoljeća.

Bolna istina

Prošle smo se godine prisjetili i onih koji su 1968. po pariškim, beogradskim, praškim i brojnim drugim ulicama protestirali ukazujući na nedostatak slobode, jednakosti i pravde. I tražili više „ljudskog lica“ u političkim, ekonomskim i društvenim odnosima. Danas, točno pola stoljeća kasnije, na istim tim ulicama njihovi potomci protestiraju s vrlo sličnim zahtjevima.

Sto godina nakon osnivanja prve zajedničke države Južnih Slavena i dalje smo se natjecali kome je ona bila veća tamnica, tko je u njoj više patio, čija je krivica bila veća za njezin nastanak, a tko je imao najviše zasluga za njezin nestanak. Tako o njoj danas misle oni čije je pretke masovno opismenila, industrijalizirala, urbanizirala i modernizirala, oni čiji su preci živjeli u zemlji koja je bila važan subjekt međunarodnih odnosa.

Tako o toj neželjenoj i neuspješnoj zemlji misle oni čije države danas gotovo da nemaju vlastitu industriju, banke ili ceste, iz kojih urbano i najpismenije stanovništvo ne odlazi na privremeni rad nego bježi glavom bez obzira. Oni čije države danas ne predstavljaju vanjskopolitički subjekt, pa čak ni objekt, već samo s vremena na vrijeme priložnu oznaku mjesta. Dok netko ne pomiješa Balkan s Baltikom.

Što nas čeka u 2019.

Godina koja je pred nama neće obilovati značajnim („okruglim“) obljetnicama. To se čini dobrom prilikom da umjesto na prošlost naglasak u suočavanju napokon stavimo na budućnost. S obzirom da u evaluiranju grešaka i uspjeha naših predaka, i svijeta kakvog su oni nama ostavili, nikad nismo postigli pretjerane rezultate možda bi bilo vrijeme da više pažnje počnemo posvećivati svijetu kakvog ćemo mi svojim postupcima ostaviti našim potomcima.

U skladu s tim, mogu nam svima zajedno poželjeti da se ova 2019. povodom bilo koje buduće obljetnice pamti kao godina mira, blagostanja, napretka i zdravlja. Kao godina u kojoj je čovjek čovjeku napokon postao čovjek!

Povratak na Net.hr