Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

PIŠE HRVOJE KLASIĆ

KOMENTAR: Iz najkontroverznijeg dijela Tuđmanove vladavine nismo naučili ništa, nego ga prešućujemo i zanemarujemo

Kako se naše društvo danas, u svjetlu donošenja Deklaracije u BiH i podizanja spomenika prvom hrvatskom predsjedniku, odnosi prema Tuđmanovoj politici prema BiH

Dva nedavna događaja koja su zaintrigirala javnost premda nepovezana ipak imaju nešto zajedničko. Oba ukazuju na niz nedosljednosti kada je u pitanju suočavanje hrvatskog društva s vlastitom prošlošću, sadašnjošću i budućnosti. Prvi događaj je podizanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, a drugi izglasavanje saborske Deklaracije o položaju Hrvata u BiH.

Nema sumnje da je Franjo Tuđman kao predsjednik stranke koja je pobijedila na prvim demokratskim izborima i kao prvi demokratski izabrani državni predsjednik osoba koja je obilježila hrvatsku povijest. I pravo je svakog da poštuje i cijeni njegovu ulogu u stvaranju neovisne države i obrani Hrvatske u ratu. Ali, nažalost, većina onih koji mu u zaslugu pripisuju uvođenje demokracije i slobode sami se žestoko opiru demokratskom i slobodnom preispitivanju njegova lika i djela, a svaku kritiku doživljavaju nacionalnom izdajom.

Tuđman kroz ružičaste naočale

Za razliku od jugoslavenskog socijalističkog društva i Josipa Broza Tita kojima se traže isključivo mane, Hrvatsku 1990-ih i Franju Tuđmana promatra se isključivo kroz ružičaste naočale. I dok se značaj Tita kao vođe najbolje organiziranog antifašističkog pokreta otpora u Europi prešućuje i negira, a njegova povijesna uloga svodi isključivo na zapovjednu odgovornost za osvetu i zločine počinjene nakon rata, Tuđmanovi simpatizeri ne vide njegovu (zapovjednu) odgovornost za šikaniranja, progone i ubijanja hrvatskih Srba, bespravna useljavanja u stanove, pljačku i paljenje njihove imovine.

S jedne strane Titu se “zaboravlja” modernizacija zemlje i poboljšanje životnog standarda za većinu građana bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost. S druge pak, Tuđmana se uvijek pokušava osloboditi odgovornosti za privatizaciju kojom je poharana hrvatska privreda i čije negativne posljedice i danas, gotovo trideset godina kasnije, osjeća većina hrvatskih građana. Također bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.

Da, Tito nije bio demokrat, nije volio (političku) opoziciju i imao je moć miješati se i u stvari u koje se političari ne bi trebali miješati. Nažalost, ni Tuđman iako demokratski izabran nikada nije postao iskreni demokrat. Nije prihvaćao rezultate izbora ako se s njima nije slagao, svoje kritičare je nazivao raznobojnim vragovima i izdajnicima, imao je novinare od povjerenja, a one koji to nisu bili nastojao je ušutkati. Ni miješanje u ono što nije bilo u njegovoj ingerenciji nije mu bilo strano. Bilo da se radilo o “poduzetništvu” ili nogometu.

Najkontroverzniji dio Tuđmanove vladavine

Možda i najkontroverzniji dio Tuđmanove vladavine, a s kojim se njegovi poklonici uporno izbjegavaju suočiti, odnos je prema Bosni i Hercegovini. Ne preispituju se svi oni silni sastanci na kojima je sa Slobodanom Miloševićem razgovarao o načinu podjele te zemlje, njegov utjecaj na političke predstavnike Hrvata u BiH i odgovornost za hrvatsko-bošnjački sukob.

U hrvatskoj javnosti gotovo se ne spominje izjava Vijeća sigurnosti UN-a iz 3. veljače 1994. kojom se oštro i pod prijetnjom sankcija upozorava Hrvatsku zbog nepoštivanja teritorijalnog integriteta, kršenja međunarodnog prava i neprijateljskih djela protiv Bosne i Hercegovine. Ne treba naglašavati da je najodgovornija osoba za donošenje vanjskopolitičkih odluka, a posebno onih u svezi s BiH, u tom trenutku bio upravo Franjo Tuđman.

‘Udruženi zločinački pothvat’

Ako se je teško prisjetiti izjave od prije dvadeset i pet godina, zvuči nevjerojatno da se pri ocjeni njegove politike zanemaruje presuda koju je jedan međunarodni sud donio prošle godine. U njoj jasno stoji da je Franjo Tuđman (uz još nekolicinu hrvatskih političara i članova HDZ-a) bio sudionik udruženog zločinačkog pothvata s ciljem stvaranja hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini i postizanja dominacije Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva. Prema istoj presudi etničko čišćenje podrazumijevalo je prisilno raseljavanje, zlostavljanje, zatvaranje i ubijanje nekoliko tisuća osoba muslimanske nacionalnosti.

Odnos Franje Tuđmana i HDZ-a prema BiH 1990-ih trebao je poslužiti kao poticaj preispitivanju hrvatske politike prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, ali i svim ostalim građanima susjedne nam zemlje. Tako bismo upravo u nedosljednim i štetnim postupcima iz prošlosti mogli pronaći neke od razloga za probleme s kojima se pripadnici hrvatskog naroda u BiH suočavaju i danas. A samim time pronaći i odgovore kako bi rješavanju tih problema trebalo pristupiti u budućnosti.

Nasuprot tome, donošenje spomenute Deklaracije kao jednostranog, neobvezujućeg i nimalo samokritičkog akta, kao i domoljubna patetika koja se mogla čuti prilikom otvaranja “najvećeg i najljepšeg spomenika”, “ocu moderne Hrvatske” pokazuju da vlastite pogreške i dalje ni ne priznajemo, a kamoli da na njima učimo.

Kao takvi, bojim se da teško možemo pomoći sami sebi, a još teže nekom drugom.

Povratak na Net.hr