Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

ŠTO VI MISLITE?

KOLIKO NAS STVARNO KOŠTA CRKVA: Može li se kod nas uvesti plaćanje vjerskog poreza kao u Njemačkoj ili, još bolje, Austriji?

Već iz ono malo podataka koji su dostupni očito je kako dajemo crkvi daleko više nego što Vlada priznaje

Ionako malobrojan, šesti prosvjed za raskid Vatikanskih ugovora pao je u drugi plan zbog provokatora s velikom crvenom zastavom. No što su zapravo okupljeni tražili?

Vatikanski ugovori iznad ustava

Četiri međudržavna sporazuma Hrvatske i Vatikana potpisana su od 1996. do 1998. godine za vrijeme vlade Zlatka Mateše, bez javne rasprave, a nakon što su ratificirani u Saboru, postali su nedodirljivi i za Ustavni sud, koji je odbio ocijeniti njihovu ustavnost jer su ocijenili da nisu nadležni.

Ugovori reguliraju suradnju države i Crkve u području obrazovanja i kulture, dušobrižništva civila i vojske, ali i gospodarskih te pravnih pitanja. Koliko oni stvarno koštaju Hrvatsku, zapravo se pouzdano ne zna, jer za razliku od svih drugih udruga, stranaka, ustanova i organizacija, Crkva nije obavezna državi podnositi financijska izvješća.

Ne moraju podnositi baš nikakva izvješća

Vojni ordinarijat

Također, nije podložna kontroli trošenja javnog novca, a o izdavanju računa za njihove usluge ne treba ni govoriti. Naravno, nisu voljni niti sami, kako bi pokazali svoju transparentnost, otkriti koliko zapravo dobivaju i od kuda, te na što sve troše.

Na zastupničko pitanje, Plenkovićeva je vlada konačno potkraj prošle godine odgovorila kako je od 2014. do 2016. godine vjerskim zajednicama isplaćeno 1,123 milijarde kuna, od toga 1,066 milijardi na račun Katoličke crkve. No iznos je sigurno daleko veći.

Iznos daleko veći od priznate milijarde

“Neki podaci o financiranju Crkve dostupni su iz proračuna. Naprimjer, to je direktna dotacija Hrvatskoj biskupskoj konferenciji za Međunarodni ugovor o gospodarskim pitanjima, koji se vodi pod šifrom A539026 i lani je iznosio 300 milijuna kuna, a ovisi o broju župa, nad čime Vlada nema nikakvu ovlast, te kretanju prosječne bruto plaće”, rekla je Ana Benačić koja je za portal Lupiga istražila problem.

Crkva određuje, a država plaća

Prema ugovorima, država mora HBK plaćati dvije prosječne bruto plaće u Hrvatskoj pomnožene s brojem župa, a broj župa samostalno određuje Crkva. Tako se, tvrdi saborski zastupnik Goran Beus Richembergh, događa da na otocima s dva župnika bude i devet župa. Druga značajna stavka, koju treba dodati na ovu milijardu koju je priznala Vlada, plaće su vjeroučitelja. Plaća ih Ministarstvo obrazovanja, a raspoređuje ih i bira Crkva.

Ostali podaci su razasuti po raznim stavkama proračuna, ili se uopće ne navode jer ih skrivaju kao zmija noge. Ministarstvo kulture, primjerice, objavljuje sve uplate za održavanje nekretnina, spomenika kulture. No kada je u pitanju vjerojatno i najznačajnija stavka, ona o povratu imovine nacionalizirane nakon Drugog svjetskog rata, podaci su nedostupni.

Najveća stavka – nedostupna

“Iako je moguće saznati koliki je iznos uplaćen u novcu, Ministarstvo pravosuđa kao drugostupanjsko tijelo uskraćuje podatke o pravomoćnim odlukama u slučajevima povrata nekretnina u naturi, tvrdeći da nije dužno prikupljati takvu vrstu podataka. Ono što znamo jest da Crkva ne pristaje na umanjenje vrijednosti nekretnina u povratu, u skladu sa Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i traži da se povrat ostvari u tržišnim cijenama”, istaknula je Benačić za DW.

Kriju se iza 2000 udruga, tvrtki, zaklada…

Crkva jednostavno tumači da nije podložna Zakonu o pravu na pristup informacijama, a za dobivanje barem približne slike koliko nas košta, moralo bi se pročešljati proračune svih regionalnih lokalnih samouprava te javnih poduzeća. No ni to ne bi bilo od velike pomoći.

“U prikrivanju stvarnog stanja im administrativno pomaže činjenica da je u Hrvatskoj registrirano više od dvije tisuće pravnih osoba, kojima je osnivač ista ta Katolička crkva“, ističe Benačić.

Kao najbanalniji primjer navodi Zagreb.

“Kanali financiranja obično teku od mjesnih odbora, koji svoja sredstva za popravke na školama i pločnicima koriste za financiranje obnova dvorana samostana i to samo nekoliko mjeseci nakon njihova otvaranja. Grad je također financirao pomicanje jednog metalnog križa u vlasništvu Nadbiskupije s hipodroma na obalu Save, i tih nekoliko stotina metara koštalo je građane više od pola milijuna kuna bez PDV-a”, kaže.

Samo ono što se zna premašuje 650 milijuna

Prema najsiromašnijoj procjeni novinarke, dakle bez dotacija iz javnih poduzeća, lokalnih i regionalnih proračuna, povrata imovine u nekretninama, subvencioniranih kredita HBOR-a i nepravilnih iznosa koji tijekom godine znaju ‘kapnuti’ iz proračunskih zaliha, Crkva Hrvatsku stoji 650 milijuna svake godine.

Iz podataka koje je sama Crkva obavila o potrošnji novca iz proračuna (vođenih samo pod šifrom A539026) vidljivo je da 52 posto godišnje odlazi na gradnju i održavanje nekretnina; na uzdržavanje klera odlazi oko 35 posto, dok samo oko 11 posto tih sredstava svake godine odlazi na karitativne djelatnosti. Koliko je tih 11 posto malo najbolje pokazuje Italija.

A najkatoličkija zemlja ne plaća crkvu

Argument kako su “u Hrvatskoj katolici većina pa je normalno da plaćamo Crkvu”, zvučao bi smiješno susjedima s druge strane Jadrana. U domovini velike većine papa, i svakako najkatoličkije države, građani sami određuju hoće li dati novac crkvi. Nakon revizije ‘Mussolinijevih’ lateranskih sporazuma 1984. godine, uveden je mandatni porez, popularno nazvan otto per mille (8×1000).

Prema talijanskom modelu, građani svake godine na svojim poreznim prijavama biraju hoće li tih osam promila godišnjeg poreza dati Crkvi ili žele da taj novac troši država u humanitarne svrhe; građani koji se ne izjasne daju svojih osam promila prema omjeru onih koji su izabrali.

A daju više siromašnima od Kaptola

Otkako je uveden takav sustav, crkva u Italiji je postala drastično transparentnija, ali se impresivno bacila na marketing, uvjeravajući kako će novac koji građani daju njima otići za humanitarne misije. Još dalje su otišle Njemačka i Austrija koje imaju vjerski porez, odnosno crkve se financiraju samo od onih građana koji na to pristanu.

U Njemačkoj porez moraju plaćati svi kršteni, zaposleni građani i on iznosi visokih osam do devet posto godišnjeg poreza na dohodak. Ako ga ne plaćaju, ne mogu primati sakramente. I da, država zadržava tri posto prikupljenog vjerskog poreza kao naknadu za skupljanje poreza.

Austrijska crkva špijunira pastvu

U Austriji je vjerski porez mnogo manji, svega jedan posto, a država uglavnom ne želi imati nikakve veze s njime pa ga crkva mora i sama skupljati. Osim što crkva potroši 15 posto na samo skupljanje, zemaljska vlast im ne želi otkriti niti koliko tko zarađuje pa biskupi i župnici moraju svojoj pastvi vjerovati na riječ.

Zato Crkva svoje vjernike provjerava preko svih javno dostupnih izvora, pa čak i Facebooka. Jednom su glazbeniku osporavali prihode izlistom gaža koje je imao te godine.

Povratak na Net.hr