KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

KAMO IDEMO? Dio ekipe koja želi vlast tamni scenarij za Hrvatsku ne krije. Ne bi bio prvi put da izbori kod nas ne rezultiraju demokracijom

Povijesni pregled izbora, što su nam donijeli i kako smo živjeli, ali i što nam donosi ova nedjelja, komentira Hrvoje Klasić

Izbori koji su se u Hrvatskoj održavali na “okrugle” godine pokazali su se na različite načine ključnima, a neki i sudbonosnima. Oni iz 1990. bili su prvi s općim pravom glasa na kojima su svi punoljetni građani svoje predstavnike u parlamentu mogli izabrati između brojnih kandidata iz različitih političkih stranaka. Najvažnija posljedica tih izbora bio je početak procesa osamostaljenja i izgradnje Hrvatske kao demokratske i pravne države. Međutim, već ti prvi demokratski izbori, a pogotovo oni koji će uslijediti, pokazat će i neke nedorečenosti i nelogičnosti demokracije.

Kao prvo, bez obzira na to što se upravo nemogućnost slobodnog biranja između više kandidata često isticala kao jedna od najvećih negativnosti komunističkog perioda, sada već tridesetogodišnja praksa pokazuje da svoje biračko pravo velik broj hrvatskih građana niti ne želi konzumirati. Nakon petnaestak posto apstinenata iz 1990. broj birača koji iz različitih razloga ignoriraju izbore godinama se povećava da bi se na posljednjima (2016.) gotovo izjednačio s brojem onih koji izlaze glasati.

Drugi problem na koji su ukazali već ti prvi demokratski izbori odnosi se na neravnomjeran, pa onda i neravnopravan, odnos između broja dobivenih glasova i broja ostvarenih zastupničkih mandata. Naprimjer, iako se često mogu čuti hvalospjevi o veličanstvenoj pobjedi HDZ-a 1990., odnosno velikom porazu Saveza komunista Hrvatske (SKH), izborni rezultati pokazuju nešto drugačiju sliku. Naime, zahvaljujući prije svega izbornom sustavu, a ne podršci birača, HDZ je sa svega 15 posto više glasova od SKH dobio 100 posto više mandata u Saboru. Kada se izbornom sustavu pridruže manipulacije s kreiranjem izbornih jedinica nelogičnosti u odnosu između volje birača i zastupljenosti stranaka u parlamentu postajat će godinama još vidljivije.

Kad izbori ne rezultiraju demokracijom

Naposljetku, 1990. smo se uvjerili i u to da demokratski izbori ne moraju nužno rezultirati demokracijom. U hrvatskom je slučaju to značilo da je jedan jednopartijski sustav naprosto zamijenjen drugim. Fenomeni prisutni u hrvatskom društvu do 1990. poput izgradnje kulta autoritarnog vođe, karijerizma uvjetovanog stranačkom pripadnošću, gospodarskog kriminala i korupcije kao projekata političkih elita, ograničavanja medijskih sloboda i ljudskih prava ostat će nažalost prisutni u hrvatskom društvu i sljedećih deset godina nakon demokratskih izbora, samo s drugim ideološkim predznakom.

Kada se unutrašnjopolitičkim problemima pribroji vanjskopolitička izolacija Hrvatske, izražena simbolički i bojkotom sprovoda hrvatskog predsjednika Tuđmana 1999. od europskih i svjetskih državnika, postaje jasnija i važnost izbora održanih 2000.

Poraz HDZ-a i pobjeda koalicije predvođene SDP-om na parlamentarnim izborima u siječnju 2000., kao i pobjeda Stjepana Mesića na predsjedničkim izborima održanima samo mjesec dana kasnije, predstavljaju ključne trenutke u razvoju hrvatske demokracije. Premijer Ivica Račan sa svojom je vladom u kratkom vremenu učinio daleko više u izgradnji demokratskih standarda i funkcioniranju pravne države od svih (HDZ-ovih) prethodnika koji su puno dulje od njega obnašali vlast. Istovremeno, Stjepan Mesić je za razliku od autoritarnog i nedodirljivog “oca nacije” Franje Tuđmana pokazao da predsjednik države može biti i opušten “narodski čovjek”.

Promjene koje su donijeli izbori 2000. osjećale su se u svim sferama društvenog života. Vlast je prestala pratiti, prisluškivati i zastrašivati novinare, političke neistomišljenike više se nije nazivalo nacionalnim izdajicama, raznobojnim vragovima i stranim plaćenicima, gospodarske kriminalce, ali i ratne zločince počelo se sudski procesuirati. Demokratizacija koja je uslijedila nakon izbora 2000. bit će glavni argument i međunarodnoj zajednici da započne pregovore oko pristupanja Hrvatske Europskoj uniji i NATO-u.

Što možemo očekivati od “okrugle” 2020.? Parlamentarni izbori koji će se uskoro održati vjerojatno neće biti sudbonosni i prijelomni na način i u mjeri na koji su to bili oni iz 1990. i 2000. Ali su dugoročno izuzetno važni za smjer u kojem će se hrvatsko društvo razvijati. Za razliku od prethodno spomenutih, kojima je u fokusu bio “obračun” s lošom prošlošću, izbori pred nama imaju priliku stvoriti preduvjete za izgradnju bolje budućnosti. A ta prilika neće biti poklonjena, već će se za nju trebati izboriti.

Izbori će odrediti smjer zemlje

Neshvaćanjem važnosti trenutka u kojem se nalazimo i zanemarivanjem svoje demokratske i građanske dužnosti riskiramo da nam na najvažnije funkcije u društvu dođu osobe koje bi Hrvatsku mogle svrstati uz bok najrepresivnijih, najretrogradnijih i najizoliranijih zemalja. Da nam na čelno mjesto u ministarstvu kulture dođe osoba koja ima problema s hrvatskim antifašističkim, ali ne i fašističkim nasljeđem, koja državne dotacije dodjeljuje ne po kriteriju izvrsnosti nego po ideološkim kriterijima.

Da nam na čelno mjesto u ministarstvu zdravstva dođe osoba koja će zabraniti pobačaj i koja homoseksualnost smatra bolešću. Da na čelo ministarstva unutrašnjih poslova dođe osoba koja će se od migranata braniti bodljikavom žicom, a od političkih neistomišljenika praćenjem, prisluškivanjem i prijetnjama. Da na čelo ministarstva obrazovanja dođe osoba kojoj će vjeronauk biti važniji od građanskog i spolnog odgoja, koja će umjesto na kritičkom mišljenju inzistirati na “hrvatskim istinama”.

Da nam ekonomski i financijski važne resore vode osobe kojima će interesi domaćih i stranih političkih i poslovnih elita biti važniji od interesa hrvatskih radnika, i kojima će cilj porezne politike biti održavanje na životu neefikasne državne uprave, a ne poticaj lakšem poslovanju poljoprivrednika, obrtnika i poduzetnika. Drugim riječima moglo bi nam se dogoditi da na najvažnije funkcije u društvu dođu političari koji Hrvatsku vide kao kopiju Mađarske, Rusije, SAD-a ili Poljske, i koji će svoje saveznike tražiti u Orbanu, Putinu, Trumpu ili Kaczyńskom.

A možemo i drukčije. Možemo izabrati političare koji će se u upravljanju Hrvatskom voditi dobrim praksama zemalja poput Danske, Švedske ili Finske. Koji su spremni graditi državu koja će svim svojim građanima jamčiti pravnu, socijalnu, političku i ekonomsku sigurnost. Koji će umjesto u naoružavanje više novca ulagati u znanost i ekologiju. Koji će se zalagati za izgradnju društva tolerancije i solidarnosti, a ne podjela i mržnje.

Ako se po jutru dan poznaje možda je izbor Zorana Milanovića za predsjednika bio nagovještaj da će 2020. biti godina promjena. Hoće li i ostati samo na nagovještaju uvelike će ovisiti o ishodu predstojećih izbora. Zato svima koji dvoje oko izlaska neka kao apel posluže riječi čovjeka koji se nije libio mijenjati i ono što je mnogima izgledalo nepromjenjivo:

Promjena neće doći ako čekamo neku drugu osobu ili neki drugi put. Mi smo ti koje smo čekali. Mi smo promjena koju tražimo – Barack Obama.


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr