Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOLUMNA HRVOJA KLASIĆA

SJEĆATE SE OVOG DOBA? ‘Tih godina sam postao svjestan da rat, iako je odavno završio na terenu, za neke nikad neće prestati’

“O svim mogućim scenarijima sam tada razmišljao, ali niti u najcrnjem nisam zamišljao rat. Pogotovo ne krvavi rat između dojučerašnjih prijatelja, kolega, kumova, rođaka i susjeda”

1980. je prva „okrugla“ godina čijeg se novogodišnjeg dočeka sjećam. Krenuo sam u prvi razred osnovne škole i potpuno neopterećen ušao u najljepše razdoblje svog života. Bio je to ujedno posljednji novogodišnji doček s kojeg je Tito, predsjednik zemlje u kojoj sam tada živio, svim građanima zaželio puno uspjeha u životu i radu, te posebno naglasio potrebu daljnjeg jačanja solidarnosti i zajedništva među jugoslavenskim narodima i narodnostima. Samo nekoliko dana nakon novogodišnje proslave Tito je zbog teške bolesti prevezen u bolnicu iz koje živ više neće izaći. Iako u tom trenutku to nisam niti znao niti osjećao njegova smrt postat će jedan od najutjecajnijih događaja u mom, kao i životima svih ljudi koje sam tada poznavao.

Te osamdesete su zbilja bile zanimljive godine. Sve teža politička i ekonomska kriza, svađe među političarima i jačanje nacionaliz(a)ma ispreplitali su se s odličnom glazbom, filmovima i vrhunskim zabavama. Mojoj generaciji idoli nisu bili borci iz Prve proleterske, a kamoli članovi partijskog CK. Naši heroji bili su Đoni Štulić, Bajaga i „new primitives“. Dosadne političke TV emisije iz dana u dan su gubile bitku s “Hitom meseca” i “Top listom nadrealista”, a umjesto službenih glasila glavni izvor informacija postajali su sve subverzivniji Polet, Start, Danas i Omladinski radio (Radio 101).

A onda su došle devedesete…

1990. godinu sam, kao i većina ljudi oko mene, dočekao s pomiješanim osjećajima. Urušavao se politički sustav koji nije znao odgovoriti na izazove vremena i potrebe svojih građana, a rješenja za izlaz iz krize uključivala su demokratizaciju društva i politički pluralizam, ali i raspad velike, zajedničke, i stvaranje više manjih, nacionalnih država. O svim mogućim scenarijima sam tada razmišljao, ali niti u najcrnjem nisam zamišljao rat. Pogotovo ne krvavi rat između dojučerašnjih prijatelja, kolega, kumova, rođaka i susjeda.

Te devedesete će postati jedan od najtežih perioda mog života. Sudjelovao sam u ratu i vidio stvari koje nisam htio niti trebao vidjeti. Posebno ne s 18 godina. Stare podjele u društvu su nestale, ali su se pojavile nove. Postalo je bitno, često i presudno, kako se zoveš, ideš li u crkvu, i koju. Drugovi su postali gospoda, a moćnikom se umjesto s partijskom sada postajalo s (odgovarajućom) stranačkom knjižicom. I dok se manjina neobrazovanih, ali podobnih, preko noći pretvarala u milijunaše, moji roditelji su u naponu životne snage, poput velikog broja njihovih vršnjaka, završili na burzi rada.

Tih devedesetih sam zauvijek izgubio prijatelje s kojima sam odrastao, išao u školu, igrao nogomet i tulumario. Neki su odlučili sreću i blagostanje potražiti negdje drugdje, a neki su morali otići kako bi spasili živu glavu. Nekih više nema. Svi mi podjednako nedostaju. Njihov odlazak, u bilo kojem smjeru i iz bilo kojeg razloga, nenadoknadivo je osiromašio i moj život.

Nije bio “bug”, ali…

2000. je bila godina koje su se mnogi pribojavali. Dok se širom svijeta strepilo od problema povezanih s tzv. „milenijskim bugom“ i strahovalo od smaka svijeta, veći izazov za budućnost Hrvatske predstavljala je smrt Franje Tuđmana. Odlaskom HDZ-a s vlasti nakon deset godina prvi put od uvođenja demokracije saznali smo što uistinu znači višestranačje. I napokon smo saznali kako izgleda predsjednik kojega se nitko ne boji, i koji se zna nasmijati, a da to ne izgleda kao prijetnja.

Tih 2000-ih pljeskalo se Haškom sudu kada je lovio „njihove“, a fućkalo kada je lovio „naše“ zločince. Tih godina sam postao svjestan da rat, iako je odavno završio na terenu, za neke nikad neće prestati. I da će, nažalost, njihov utjecaj na društvo iz godine u godinu postajati sve veći.

2010. godinu smo također započeli burno. Još se novogodišnje slavlje nije ni stišalo, a iz HDZ-a je izbačen njegov dugogodišnji najmoćniji član i donedavni predsjednik hrvatske Vlade. Zbog brojnih djela korupcije i gospodarskog kriminala na optuženičkoj će se klupi uskoro naći ne samo on nego i cijela stranka kojoj je bio na čelu.

Tih 2010-ih podjele u hrvatskom društvu postale su izraženije i vidljivije nego ikad prije. „Mi“ i „oni“, ljevica i desnica, branitelji i izdajice, vjernici i ateisti, ustaše i partizani, prava i ne-prava Hrvatska. Tih godina mi je postalo potpuno jasno da pod pojmovima demokracija, pluralizam, sloboda, ali i domoljublje ja podrazumijevam nešto sasvim drugo od onoga što podrazumijeva velik dio mojih sugrađana.

2020. vjerojatno neće biti ona „okrugla“ godina u kojoj će se riješiti ključni problemi hrvatskog društva. Možda to neće biti ni 2020-e. Posebno ako se oslonimo isključivo na mudrost, razum i dobronamjernost hrvatskih građana. Netko u toj činjenici vidi problem, ja i dalje izazov.

Za sve koji dijele moju zabrinutost, ali i entuzijazam, umjesto novogodišnjih čestitarskih fraza evo nekoliko stihova iz jedne od najljepših oda subverzivnosti i optimizmu:

If life seems jolly rotten – There’s something you’ve forgotten,

And that’s to laugh and smile and dance and sing,

When you’re feeling in the dumps – Don’t be silly chumps,

Just purse your lips and whistle — that’s the thing!

And always look on the bright side of life!

Povratak na Net.hr