KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

KAKO JE I TKO RADIKALIZIRAO HRVATSKU: HDZ-ovci se čude, ali oni su uzrok problema. Znamo čak i točan datum kada je sve počelo

Stranka koja danas upozorava na zabrinjavajuću radikalizaciju svojim tridesetogodišnjim toleriranjem, a često i raspirivanjem (govora) mržnje snosi za istu tu radikalizaciju ujedno i najveću odgovornost

Neću izmisliti toplu vodu ako kažem da je Hrvatska talac HDZ-a. Čak znamo i točan datum početka te talačke krize. Sve je počelo 30. svibnja 1990., tj. onog trenutka kada je Hrvatska demokratska zajednica na vlasti u Hrvatskoj zamijenila Savez komunista. S obzirom na to da je HDZ, kako misle njegovi članovi i simpatizeri, stvorio Hrvatsku, HDZ shodno tome ima i pravo s Hrvatskom raditi što želi. Samim time što nisu svi jednako zaslužni za stvaranje države valjda je normalno da u toj državi svi ne mogu imati niti ista prava i mogućnosti. Evo nekih primjera koji to potvrđuju.

Hrvatskim komunistima uopće nije bilo stalo do Hrvatske i sve su radili kako bi zadovoljili isključivo vlastite interese. Neprijateljskim odnosom prema svakom opozicijskom djelovanju i favoriziranjem članova svoje Partije komunisti su sustavno uništavali hrvatsko društvo. Naravno, u pauzi dok nisu pokušavali zavarati narod izgradnjom bolnica, škola, vrtića, fakulteta, knjižnica, tvornica, brodogradilišta, društvenih stanova, hidro i termoelektrana, mostova, pruga i cesta. Kako god, trebalo se riješiti takvog protunarodnog i protuhrvatskog sistema i zamijeniti ga iskrenim domoljubljem i isključivo profesionalnim pristupom rješavanju problema.

Ali, jesu li dolaskom HDZ-a na vlast 30. svibnja 1990. rad za opće dobro i pružanje jednake prilike svima bez obzira na ideološke razlike postali pokretačka snaga društvenog razvoja? Ili su se i novi ljudi na vlasti nastavili neprijateljski odnositi prema svakom opozicijskom djelovanju i nastavili favorizirati članove svoje partije? Naravno, sve su ovo samo retorička pitanja. Međutim, skrenuo bih ovom prilikom pažnju na nešto drugo. Osim što se u 30 godina izgradilo nešto manje tvornica, bolnica, škola, pruga… vidljiva je još jedna razlika između komunista i hadezeovaca. Članove HDZ-a koji organiziraju udružene kriminalne pothvate kako bi nauštrb hrvatskih građana zadovoljili vlastite apetite i koji bezobzirno uništavaju hrvatske ekonomske potencijale nitko ne naziva nacionalnim izdajnicima ili protunarodnim i protuhrvatskim elementima.

Važno je samo biti HDZ-ovac

Evo još jednog primjera dvostrukih kriterija. Ako ste prije rata bili oficir JNA ili milicijski inspektor sve je to postalo nebitno onog trenutka kada ste se učlanili u HDZ. I ne samo to. Dobivanjem podobne članske iskaznice čak je i radni odnos u “protuhrvatskim organizacijama” kao što su JNA i SUP postao daleko manje problematičan od, recimo, učlanjivanja u SDP. U tom vam slučaju ne bi pomoglo niti što ste svojevremeno dobrovoljno pristupili obrani domovine, preživjeli ranjavanje ili mučenje u nekom od logora jer se članstvom u nepodobnoj stranci vaš patriotizam nepovratno kompromitirao. Da ironija bude veća sve će vam to kad-tad na nos nabiti i neki HDZ-ovac koji je tih 1990-ih rat gledao samo preko televizijskih ekrana.

Hrvatska je bila talac HDZ-a i kada je u pitanju međunarodni ugled. Zbog načina upravljanja zemljom, autoritarnih sklonosti HDZ-ovog i državnog predsjednika, degradiranja institucija pravne države, pritisaka na medije, obezvrjeđivanja demokratskih procesa, neprocesuiranja ratnih zločina i nepoštivanja suvereniteta susjedne države Hrvatska je bila međunarodno izolirana i na rubu sankcija. I nitko zbog toga nije proglašen nacionalnim izdajnikom. Naprotiv, držanje ruke na srcu za vrijeme intoniranja himne, koketiranje s ustaštvom i stalno izmišljanje unutrašnjih neprijatelja ostali su važniji kriterij domoljublja od narušavanja ugleda domovine u svijetu.

I mogao bih tako nastaviti s primjerima koji dokazuju da za HDZ-ovce vrijede drukčiji kriteriji nego za sve ostale građane Hrvatske, ali ću završiti s jednim aktualnim. Nedavni događaj ispred zgrade Vlade pokazao je da reakcije na sve agresivnije načine ispoljavanja mržnje u društvu uvelike ovise o tome tko je meta agresije. Ako su to Srbi iz Hrvatske, turisti iz Srbije, ljevičari, homoseksualci, svi oni koji se ne slažu s ulogom Crkve u društvu ili koji kritički preispituju mračne epizode iz hrvatske povijesti onda su i razni oblici prijetnji, uvreda i fizičkih napada, huškačke televizijske emisije, šovinistički komentari na desnim ekstremističkim portalima ili nacionalističke izjave političara tek incidentne pojave.

Koje, time što su incidentne, baš potvrđuju da u hrvatskom društvu prevladavaju sigurnost i tolerancija. Ali kada meta postanu članovi HDZ-a onda se mobiliziraju sve sigurnosne i obavještajne agencije, predlažu nove represivne mjere i mijenjaju zakoni. Jer tada više nije riječ o incidentima nego o zabrinjavajućoj radikalizaciji društva i “ozbiljnoj prijetnji sigurnosti države, ostvarivanju temeljnih ljudskih prava i slobodi građana te vladavini prava”.

Što je naravno sve točno uz ipak jedan vrlo važan dodatak. Upravo stranka koja danas upozorava na zabrinjavajuću radikalizaciju svojim tridesetogodišnjim toleriranjem, a često i raspirivanjem (govora) mržnje snosi za istu tu radikalizaciju ujedno i najveću odgovornost.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Povratak na Net.hr