Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kad te ko udre, a ti mu vrati

Koji se to vrag događa našim klincima. Jer, eto, brojke su alarmantne, nasilje među djecom u konstantnom je porastu. Pa se krivi nakaradno društvo u kojem odrastaju, kriza, pristup odgoju, nasilne videoigrice i filmovi, i tako dalje i tome slično. No, ništa od toga nije ni blizu istini.

Hrvatske škole dnevno prijavljuju četrnaest slučajeva nasilja! U školskoj godini 2011./2012. tako je evidentirano 2.435 slučajeva nasilja u osnovnim i srednjim školama, što je za 80 slučajeva više nego u prethodnoj školskoj godini i predstavlja rekord u posljednjih pet godina.

Zgražanje javnosti i analize

Samo u osnovnim školama, učenici su na sljedeći način upražnjavali izvannastavne aktivnosti – zabilježena su 164 nasilna događaja s tjelesnim ozljedama, 228 slučajeva verbalnog nasilja, 401 slučaj nasilničkog ponašanja, 195 slučajeva sudjelovanja u tučnjavi, 120 slučajeva prijetnji, osam razbojstava, 15 provala, kod sedam osnovaca pronađeno je vatreno oružje ili druga sredstva pogodna za ozljeđivanje, osmero je evidentirano zbog seksualnog delikta, a četvero njih zbog zloporabe droga.

Naravno, uslijedilo je zgražanje javnosti i analize koje pokušavaju odgovoriti na pitanje koji se to vrag događa našim klincima. Jer, eto, brojke su alarmantne, nasilje među djecom u konstantnom je porastu. Pa se krivi nakaradno društvo u kojem odrastaju, kriza, pristup odgoju, nasilne videoigrice i filmovi, i tako dalje i tome slično.

Otkad je Boga i čovika

A mene ove brojke baš vesele, veseli me taj porast u zabilježenim slučajevima, baš kao što me veseli svaki slučaj školskog nasilja koji završi u medijima. Da bih to objasnio, vratit ću se malo u devedesete i prisjetiti se stihova TBF-a: “Tuče protiv drugih škola, nisi smija bit sa strane jer da si osta sa strane, to bi stvarno bilo sranje.”

Nasilje u školama, barem onima koje sam ja prošao, postoji i postojalo je “otkad je Boga i čovika”. I kad se sjetim tih dana, ne znam, zapravo, odakle bih počeo.

Ajmo redom, s već navedenim izvannastavnim aktivnostima. Dakle – nasilno ponašanje s tjelesnim ozljedama, verbalno nasilje, sudjelovanje u tučnjavama…

U osnovnoj školi ovim smo se izvannastavnim aktivnostima bavili na dnevnoj bazi i da se svaki slučaj evidentirao, samo moj razred probio bi ove brojke koje se odnose na sve škole i cijelu godinu. Da li se prisjetiti tučnjava “između sebe”, čisto da se utvrdi tko je najjači u razredu, da li se prisjetiti iživljavanja nad slabijima, da li tučnjava s drugim razredima s tjelesnim ozljedama ili možda verbalnog nasilja koje je bilo osnovni oblik komunikacije.

Uperio pištolj u profesora tehničkog

Svega toga se mogu prisjetiti, ali neke akcije roditelja ili nastavnika oko toga ne bih mogao niti uz hipnozu. Nikakve reakcije “nadležnih” na sve to nije bilo: “Dica se tuku, normalno je to, kad te ko udre, a ti mu vrati.”

Ajmo na vatreno oružje i ostala sredstva ozljeđivanja. Da li se prisjetiti razdoblja skakavaca kad smo svi muški iz razreda nosili noževe u školu, jedno dva mjeseca nas je držalo, ili možda onog slučaja iz šestog osnovne kad je kolega donio očev pištolj u razred i iz čiste zajebancije ga uperio u profesora tehničkog.

Da li su “nadležni” tada odreagirali? Naravno da nisu. Profesor je zaplijenio pištolj do kraja sata, a potom ga vratio kolegi uz upozorenje: “Ne nosi ga više u školu.” Slično je bilo i sa skakavcima, samo nam ih ne bi vratili na kraju sata nego ih zadržali sebi.

Najomiljenija izvannastavna aktivnost

Ajmo malo na seksualne delikte. Na tu omiljenu izvannastavnu aktivnost svakog malog odmora, a to je bilo zalijetanje u cure i šlatanje – “za sisu, za guzicu, tko šta uvati”. “Nadležni” su i to svodili pod normalno ponašanje pubertetlija, a jedina reakcija koja se dogodila bila je posjet školi starijeg dečka jedne od zašlatanih kolegica koji je došao braniti čast djeve, što je uzrokovalo još nasilnog ponašanja s tjelesnim ozljedama. Ukratko, iscipelarili ga.

Kad nakon ovih iskustava čuješ da je broj prijavljenih slučajeva nasilja u svim školama porastao za 80 slučajeva u godini dana i da je to spektakularan porast zbog kojeg se treba zabrinuti, bude ti malo smiješno. Toliko slučajeva sam doživljavao u jednom mjesecu, u samo jednom razredu.

Opet, kao što rekoh, ove brojke me vesele kao što me veseli svaki porast zabilježenih slučajeva. Ove brojke, ljudi moji, ne znače porast nasilja – njega ima puno više nego će se ikad zabilježiti u statistikama – ove brojke znače porast PRIJAVLJENIH slučajeva. One znače da se ove godine našlo još osamdeset profesora, roditelja, učenika, tih “nadležnih” koji su shvatili da je nešto problem i to prijavili.

Svaki rast ovih brojki, svaki slučaj nasilja u školama koji dođe u medije, znači mali, ali značajni korak prema onom što se zove osjetljivost društva na nasilje među djecom. Znači još jednog profesora, nastavnika, ravnatelja koji je shvatio da tučnjava pred školom, šlatanje curica i nošenje skakavca u školu nije najnormalnije ponašanje pubertetlija.

Povratak na Net.hr