Komentar: Problem ministra kulture zapravo je pogled na svijet
Pojava snimke posmrtnog govora Zlatka Hasanbegovića razjašnjava sve
Nedavno se pojavila snimka posmrtnog govora kojeg je Zlatko Hasanbegović održao na sprovodu Mirsada Bakšića, u ljeto 2012. godine. Riječ je inače o čovjeku koji je bio pouzdanik Franje Tuđmana i jedan od srednje rangiranih, ali bitnih kotačića mehanizma koji je karakterizirao autoritarnu politiku devedesetih godina. Pojava snimke posmrtnog govora, kao i činjenica da u tom govoru Zlatko Hasanbegović sam priznaje Mirsada Bakšića za intelektualnog i ljudskog mentora, umnogome olakšava razumijevanje njegove ideološke pozadine i posve demaskira ministrove vlastite tvrdnje o tome kako se oduvijek nalazio na pozicijama antitotalitarizma.
Imamo li k tome u vidu i činjenicu da je ministrov komentar na ovaj govor upravo potvrdio ono što je i tako bilo očito, kako je on posve na tragu njegovih javnih istupa, izgleda posve nevjerojatno izostajanje bilo kakve neugode po pitanju skakanja u vlastita usta i opći muk kojim Vlada promatra činjenicu da joj je Zlatko Hasanbegović ministar kulture. Pri čemu je problem ministrovih shvaćanja čak mnogo dublji od ionako skandalozne tvrdnje s tog pogreba, koja je izašla u javnost, o najvećoj nacionalnoj tragediji i porazu 1945. godine.
Sad je jasno kako Hasanbegovićev problem nije isključivo vezan uz simpatije prema Paveliću i ustaškoj ideologiji nego uz cjelovit pogled na svijet koji je ahistorijski, antimoderan i prepun svih vrsta generalizacija.
Govor uz odar
Zadržimo li se pak na trenutak samo na ovoj tvrdnji, lako ćemo uočiti kako s ovakvim stajalištem, izrečenim 2012. godine, Hasanbegović jednostavno ne može biti ministar u Vladi Republike Hrvatske, s obzirom na to da je ona nastala na pobjedi iz 1945. i nasuprot poraženoj ustaškoj kolaboracionističkoj državi.
No promotrimo li problem nešto šire, točnije poslušamo li ministrov govor u cjelini, a ne samo u isječku kojeg je prenijela većina medija, bit će nam jasnija dubina retrogradnog, antimodernog pa u naznakama i šovinističkog pogleda na svijet Zlatka Hasanbegovića. Osvrćući se tako na životni put Mirsada Bakšića, Hasanbegović ga je predstavio kao pripadnika stare hercegovačke muslimanske loze koljenovića, koja je stoljećima stajala na međi i udaru din-dušmana. Za neupućene, izraz din-dušman predstavlja vjerskog ili zakletog neprijatelja.
Da ovo nije bio slučajan lapsus, potvrdilo se u nastavku govora u kojem Hasanbegović navodi kako je nakon 1990. godine, Bakšić prvi upozoravao na opasnost od prijetnji od zavjetnog neprijatelja. Šire elaborirajući politička viđenja svog uzora, Hasanbegović je također upozorio kako je Bakšić javno, “perom i riječju branio smisao svake hrvatske države”.
Drugim riječima, Hasanbegovićev duhovni otac je čovjek koji je činjenicu da su u socijalističkom razdoblju bosanskohercegovački muslimani priznati kao nacija nazvao ideološkom izmišljotinom.
Iz svega navedenog više je nego jasno kako se pod terminom svake hrvatske države brani smisao ustaške države, a kako se Srbe doživljava kao zavjetne neprijatelje. Svako drukčije tumačenje ovih tvrdnji teško bi izdržalo ozbiljan logički sud.
O tome uostalom svjedoči pisanje samog Mirsada Bakšića, koji je u apologetskom i romantizirajućem tekstu posvećenom Nahidu Kulenoviću, sinu Džafer beg Kulenovića, kao posebno vrijedan zaključak samog Nahida Kulenovića izdvojio sljedeću rečenicu: “Naše prijatelje nitko nije pitao za njihove savjete u pogledu Bosne-Hercegovine-Sandžaka u prošlosti, pa neće ni u budućnosti. Stoga im savjetujemo da ne diraju u hrvatsku Herceg Bosnu i Sandžak, jer će se u protivnom jako opeći. Bosna-Hercegovina-Sandžak glasovali su 1941. sa svojom krvlju za hrvatsku državu i to će učiniti opet, kada to bude potrebno. Sinovi Crne legije stajat će ponovno s puškom u ruci na vjekovnoj međi Drini koja će uvijek dijeliti dva naroda: Srbe i Hrvate”.
Smisao države
Sve navedeno, od Bakšićeva glorificiranja ovakvih stavova u kojima se zločinačku Crnu legiju promatra kao romantičnu skupinu ljudi, preko isticanja vjekovne međe između Hrvata i Srba, do Hasanbegovićeva navođenja Bakšića kao uzora i posve usvojene terminologije o zavjetnim neprijateljima i svakoj hrvatskoj državi, čiji se smisao očito iscrpljuje u obračunu sa Srbima, svjedoči o tome da je Hasanbegovićevo imenovanje za ministra kulture opasna poruka.
Zavjetni neprijatelji
Da je takvu odluku donio Tomislav Karamarko osobno, nema nikakve sumnje. Ideologija Mirsada Bakšića, a samim tim i Zlatka Hasanbegovića postaje dodatno problematična imamo li u vidu Bakšićevo pisanje o tome kako je socijalistički režim preko muslimana želio stvoriti tampon zonu između Hrvata i Srba, te ih na taj način odrediti od hrvatstva. U tu svrhu je, prema pisanju Mirsada Bakšića, izmišljena muslimanska nacionalnost bosanskohercegovačkih muslimana.
Drugim riječima, Hasanbegovićev duhovni otac je čovjek koji je činjenicu da su u socijalističkom razdoblju bosanskohercegovački muslimani priznati kao nacija nazvao ideološkom izmišljotinom. Kad sve navedeno sažmemo i svedemo na bitno, na čelu ministarstva kulture imamo čovjeka koji smatra da je Hrvatska poražena 1945., da su Srbi zavjetni neprijatelji i da je muslimanska nacija izmišljena.
Da nije tragično, bilo bi komično. Mirsad Bakšić je inače od 1992. do 1994. godine bio vojni tužitelj Zbornog područja Zagreb, a od listopada 1994. okružni javni tužitelj Zagreba. Koliko je pravosuđe, posebno vojno, u to vrijeme slijedilo profesionalne standarde, neka čitatelji sami procijene.
Zločin u Srebrenici
Ono po čemu je pak u široj javnosti Bakšić primijećen bila je njegova polemika s Miljenkom Jergovićem, koji je u svom tekstu izvukao vrlo znakovit Bakšićev citat iz 1997. godine, napisan na temu zločina u Srebrenici: “Ne mogu propustiti da vam ne spočitnem nedostatak hrabrosti za gubitak Srebrenice u kojoj je vaša stranka itekako sudjelovala, samo time što je znala da su svi pripadnici tzv. UN snaga bili Nizozemci, a svi od reda židovske vjere i koji su mahom ratovali u Izraelu i za Izrael, pa su stoga tako ravnodušno i promatrali zločin”.
Imajući u vidu sve navedeno, više je nego jasno kako problem ministra kulture nije isključivo vezan uz simpatije prema Pavelićevu režimu i ustaškoj ideologiji, nego uz cjelovit pogled na svijet, koji je ahistorijski, antimoderan i prepun svih vrsta generalizacija prema čitavim narodima, što nije problem kojeg bi kulturna javnost trebala zanemarivati.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 27. veljače 2016.