Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

DUBOKA NESLAGANJA

JE LI JUGOSLAVIJA BILA TOTALITARNA? Radikali bi morali shvatiti da postoje nijanse, i da su korijeni totalitarizma zapravo u religiji

Je li Jugoslavija bila totalitarna ili autoritativna država i je li ideja totalitarizma zapravo teokratska?

Kod nas u Hrvatskoj još uvijek postoje duboka neslaganja oko naravi bivše države Jugoslavije. Neki nekvalificirano smatraju da je bila totalitarna država i tamnica naroda u svim svojim fazama, a drugi je se nostalgično prisjećaju kao države bratstva i jedinstva kada je sve bilo “bolje i ljepše”. Malo je onih koji se nalaze između ova dva ekstrema te na pitanje određenja naravi Jugoslavije odgovaraju nijansirano.

U emisiji Iza zavjese, Tihomira Dujmovića, prije dvije godine, gdje su se sučelili Željka Markić, jedna od glavnih perjanica konzervativnog pokreta u Hrvatskoj, i profesor Nenad Zakošek, povuklo se upravo pitanje o tome kakav je zapravo bio jugoslavenski sustav. Zakošek je, prateći suvremena teorijska stajališta politologa i sociologa u vezi fenomena totalitarizma, tvrdio da je totalitarna narav Jugoslavije u svojim počecima bila nedvojbena, ali da je zahvaljujući liberalizaciji i povećanju prava sredinom 1960-ih godina došlo do transformacije iz totalitarizma u nepravedan autoritarni sustav, neovisno o tome koliko je još uvijek bio represivan i koliko je izvršeno likvidacija.

Markić zajedno s Dujmovićem, nije imala nimalo razumijevanja za nijansirani Zakošekov stav o naravi Jugoslavije. Smatrala je da je Jugoslavija nedvojbeno bila totalitarna u jednakoj mjeri kao i nacizam, s jedinom razlikom što se društvo nije dovoljno distanciralo od kumunističkog režima. Kršila su se ljudska prava, članovi partije bili su privilegirani, protivnici sustava bili su diskriminirani itd.

Desničari tvrde da se utjecaj komunista još uvijek osjeti

Apsolutno etiketiranje Jugoslavije kao totalitarne u pravilu dolazi s desnice. Što je riječ o radikalnijoj nacionalističkoj desnici to su i stavovi jači, pa ne samo da se jugoslavenski režim promatra isključivo kroz totalitarni filtar, već se problemi suvremene Hrvatske vide u maniri teorija zavjera kao rezultat djelovanja “jugofila”, “komunjara” i “udbaša” infiltriranih u sve pore sustava koji iz sjene uništavaju hrvatsko nacionalno biće. Na drugoj, svjetonazorski suprotstavljenoj strani nalaze se ljevičari “antifašisti” koji potpuno nekritički prosuđuju lik i djelo Josipa Broza Tita, bez da uvažavaju protivne argumente.

Moj dragi prijatelj Jure Zovko, redovni profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Zadru, poznat je po svojim čvrstim antitotalitarnim stavovima, pa je u jednoj svojoj kolumni prigovorio članovima Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima što nisu uzeli u obzir Popperov kriterij “ideje parlamentarne demokracije” u osudi svih totalitarizama u hrvatskoj povijesti, a posebno komunističkog režima čiji se utjecaj osjeti i u današnjoj, slobodnoj Hrvatskoj.

Što je totalitarizam?

Kao što svaki student sociologije i politologije već zna, pogledamo li u stručne politološke i sociološke rječnike naići ćemo doista na upozorenje da je potrebno razlikovati totalitarne sustave od autoritarnih sustava i diktatura. U Routledgovu rječniku politike Davida Robertsona, piše da su totalitarna društva ona u kojima vladari posjeduju kontrolu nad svim aspektim privatnog i društvenog života društva te posjeduju takvu političku moć koja isključuje slobodu odlučivanja pojedinaca i grupa nepovezanih s vladajućom političkom garniturom. Uz nacističku Njemačku, Sovjetski Savez u vrijeme staljinizma tipično se uzima kao klasični primjer totalitarizma jer je vlast koristila moć u totalnom smislu, kontrolirajući sve dijelove društvenog i političkog sustava, od obrazovanja, medija i sporta pa sve do slobodnih aktivnosti.

U Rječniku političke misli (Palgrave Macmillan), Rogera Scrutona, totalitarizmom se označavaju sve one države koje ne dopuštaju slobodu udruživanja, autonomna udruženja i institucije, budući da su svi aspekti sustava pod kontrolom države. Ne postoje potpuno autonomne institucije poput crkve, klubova i sveučilišta, a sredstva komunikacije su pod strogom kontrolom. Zanimljivo je da Scruton zapaža kako totalitarizam nije nužno nasilan, iako je najčešće nepravedan.

Istinski totalitarizam tek kao distopijska prijetnja?

U Cambridgeovu rječniku sociologije (ur. Bryan S. Turner), tvrdi se, vjerojatno s pravom, da istinski totalitarizam postoji samo u distopijskim fikcijama poput romana 1984., Georgea Orwella, koji je bio inspiriran Staljinovim Sovjetskim Savezom. Za većinu modernih država, koje se obično kvalificiraju kao totalitarne, primjerenije je reći da su autoritarni režimi. Naravno, to ne znači da su takvi režimi manje nasilni, zločinački i i brutalni, već da je stupanj državne kontrole precijenjen. U rječniku se naglašava da je totalitarizam suvremeni fenomen u kojemu se guše pluralizam i autonomija civilnih društava, omogućen tehnološkim napretkom i birokratskim sustavom. Bez tehnološkog razvoja i biokracije nemoguće je postići apsolutni stupanj kontrole, moći i dominacije. Možda je stoga, istinski totalitarizam realna prijetnja iz distopijske budućnosti, kada tehnologija bude toliko razvijena da će omogućiti potpuni nadzor.

Hannah Arendt dobro je primijetila u svojoj iznimno utjecajnoj studiji “Totalitarizam” da je krajnji cilj istinskog totalitarizma globalna dominacija i uništenje svake totalitarnoj ideologiji heretičke misli, pa je tvrdila da “ako ne teže globalnoj vlasti kao krajnjem cilju, najvjerojatnije će izgubiti i onu koju su već osvojili. Jer i nad pojedincem se može apsolutno i sigurno dominirati jedino u globalnim totalitarnim uvjetima”. Prema njoj, postojala su dva autentična oblika totalitarizma koji se razlikuju od ostalih vrsti autoritarnih, diktatorskih i tiranskih vladavina, “nacionalsocijalistička diktatura nakon 1938. i diktatura boljševizma od 1930.”.

Otvoreno i zatvoreno društvo

Karl Popper, jedan od najpoznatijih filozofa znanosti, totalitarna društva nije poimao samo kao suvremene fenomene. Kao veliki kritičar zatvorenih društava, tvrdio je da se još uvijek nismo oporavili od šoka prijelaza od plemenskog, zatvorenog društva podložnog magijskim silama, do otvorenog društva liberalnih demokracija koja njeguju individualizam, slobodu misli i kritičke prosudbe te jedine omogućavaju nenasilne reforme. Totalitarne je pokrete shvaćao kao reakcionarne regresivne pokrete koji nas nastoje vratiti zatvorenom plemenskom društvu s karakterističnom plemenskom ili kolektivističkom sebičnosti na štetu indivudualnih potreba i želja.

Uz kolektivizam, prema Popperu, je historizicam jedno filozofskih stajališta koje leži u srži totalitarizma. Historicizam je za njega označavao gledište da je povijest determinirana prirodnim ili transcendentnim zakonima koji njome upravljaju, tako da je budućnost čovječanstva moguće predvidjeti ako se otkriju ti zakoni. Primjerice, u slučaju teističkog historicizma povijest je unaprijed određena i kontrolirana od svemoćnog Boga koji je odabrao svoj narod, “izabrani narod”.

Ilustraciju s “odabranim ljudima” odabrao je kako bi ilustrirao dvije glavne moderne varijante historicizma: 1) historijska filozofija rasizma ili fašizma (odabrani ljudi postaju rasa, odabrani sretnici koje je sudbina instrumentalizirala radi ostvarivanja vlasti nad Zemljom), 2) Marksova povijesna filozofija (izabrani narod postaje izabrana klasa kao instrument za stvaranje besklasnog društva u predodređenom procesu ostvarivanja vlasti nad Zemljom).

Religijski korijeni totalitarizma

Da totalitaizam nije nastao ex nihilo i da je “intelektualne izvore” modernog totalitarizma moguće pratiti sve do inkvizicije Katoličke Crkve, pokazao je Arthur Versluis u svojoj knjizi Nove inkvizicije: Lov na heretike i intelektualni izvori modernog totalitarizma. Versluis nalazi neke arhetipne karakteristike inkvizicije koje se podudaraju s modernim totalitarizmom. Mišljenje je bilo kriminalizirano, uveden je “zločin mišljenja”, idologija širena pod prijetnjom nasilja, a heretici su bili proganjani i osuđivani. Postojala je povezanost crkvene ideologije i državne moći. Autorizirani su mučenje i smrtna kazna kao metode borbe protiv heretika te je terorom potican strah u ljudima kako ne bi izlazili izvan gabarita ideologije. I, na kraju, inkvizicija se brinula za tajnost postupaka i javno sramoćenje putem, primjerice, bičevanja ili paljenja.

Međutim, može se otići i korak dalje, pa intelektualne korijene totalitarizma potražiti u monoteističkim religijama. Jedan od najaktivnijih i najžešćih kritičara religije te veliki protivnik svakog oblika totalitarizma neovisno o tome dolazi li s lijeva ili desna, pokojni Christopher Hitchens, tvrdio je da su monoteističke religije, kršćanstvo, islam i judaizam, zapravo u svojoj srži totalitarne. Zapravo, ne samo da su totalitarne, već da je ideja totalitarizma u temelju teokratska.

‘Očito je da su izvori totalitarizma teokratski’

“Totalitaran je, za mene, neprijatelj – onaj koji je apsolutan, onaj koji želi kontrolu nad unutrašnjosti vaše glave, a ne samo nad tvojim djelovanjima i porezima. A izvori su toga očito teokratski. Početak toga je ideja da postoji vrhovni vođa ili nepogrešivi papa ili glavni rabin, tkogod, tko može trbuhozboriti poput božanstva i govoriti nam što trebamo raditi. Naravno, postoje i sekularne forme poput gurua i diktatora, ali u osnovi riječ je o istoj stvari.

Postojali su neki mislioci – Orwell je istaknut – koji su razumjeli da, nažalost, u ljudima postoji urođena tendencija obožavanja, da postanu ponizni. Tako da se ne borimo samo protiv diktatora. Kritiziramo naše kolege, ljude jer pokušavaju skratiti put, učiniti život jednostavnijim, predati se govoreći: ‘Ako mi ponudiš blaženstvo, naravno da ću se odreći nešto mentalne slobode za to.’ Mi tvrdimo da je to lažna pogodba: nećeš dobiti ništa. Budala si”, izjavio je Hitchens u intervjuu s Richardom Dawkinsom koji je objavljen u New Statesmanu.

Ako malo bolje razmislimo o naravi monoteističkih abrahamskih religija koje kreću sa židovskim bogom Jahveom, esencijalnim pojmovima i metafizičkim vjerovanjima, onda doista možemo pronaći izvore totalitarizma u religiji. Gotovo sve osnovne ideje totalitarizma nalazimo već u kršćanstvu i židovstvu. To ne znači da su monoteističke religije uzrokovale pojavu suvremenog totalitarizma, kao ni to da totalitarne karakteristike religija nije moguće izbjeći teološkim ad hoc akrobacijama koje su, primjerice, kršćani izvodili više od dva tisućljeća kako bi pacificirali i racionalizirali brojne brutalne i neljudske priče Starog zavjeta. Muslimani se u pravilu uopće ne zamaraju ratobornim Alahom. Islam tek treba proći reformaciju, a prvi korak toga je izdavanje kritičke edicije Kurana, što zasigurno neće proći bez ikakvih posljedica jednom kada se dogodi.

Diktator – vrhovni autoritet i kult ličnosti

Bacite li oko na Jahvine zapovijedi iz Knjige Izlaska Starog zavjeta, postaje jasno da je riječ o apsolutnom nebeskom vođi, ljubomornom diktatoru čiji autoritet ne smije biti predmet propitivanja. On je istodobno i tužitelj, i branitelj, i sudac, i tajna policija. U maniri pravog umišljenog diktatora, Jahve sam sebe inaugurira za apsolutnog autoriteta Izraelacima kojima zapovijeda da nemaju drugih bogova. No, najbrutalniji dio tiče se Božje ljubomore i osvetoljubivosti, dio koji je kasnije skraćen, a glasi: “Jer ja, Gospod, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.”

Uostalom, dobro je poznato što se, prema biblijskom mitu o postanku, dogodilo prvom paru – bili su izačeni iz rajskog vrta. A zašto? Samo zato što nisu neupitno slušali Božje zapovijedi, iako su stvoreni bez znanja dobra i zla, pa nisu ni mogli adekvatno prosuditi što je dobro, a što loše kada su posegnuli za plodom sa stabla spoznaje dobra i zla. Kao što je Hitchens sjajno primijetio, “esencijalno načelo totalitarizma je stvoriti zakone koje je nemoguće poštivati”.

Teološki gledano, Bog se u monoteistički religijama poima aristotelovski kao nepokrenuti pokretač ili neuzrokovani uzrok za koji je besmisleno postaviti pitanje o njegovu nastanku. Prema teolozima, pitati tko je stvorio Boga i zašto je postavljen na mjesto vrhovnog vladara svijeta nema nikakvog smisla. Bog jednostavno postoji i takav je kakav je, a na vama je da njegovo ime ne spominjete uzalud jer vam neće tek tako oprostiti. Tu pronalazimo i tipične odrednice kulta ličnosti. Kao apsolutni vladar Bog se obožava i ljubi cijelim svojim bićem. Hvali se njegova veličina, uzdiže ga se i laska mu se. Tako se u kršćanstvu klanja i štuje Isus kao u potpunosti Bog i u potpunosti čovjek, mučenik i heroj koji je ljudsku vrstu svojevrsnim samožrtvovanjem otkupio od prvotnog grijeha.

Pakao kao Gulag i Goli otok

Rani Židovi prije pojave Isusa nisu imali razrađen pojam pakla. Doduše, postojao je “šeol”, podzemno carstvo sjena i mraka, mjesto gdje su odlazile sve duše nakon smrti, neovisno o moralnim kvalitetama, tj. jesu li bile dobre ili loše tijekom života. Postojala je i “gehena”, dolina Ben Hinom gdje su se prinosile dječje žrtve, a koja je kasnije u rabinskoj literaturi postala ognjeno mjesto kazne i smrti za zle duše. Pakao kao mjesto gdje odlaze zle duše, kao i oni koji svjesno odbacuju Isusa kao Boga, odnosno svjesno ne vjeruju u Božji autoritet, kasnija je kršćanska invencija pojavom Isusa. Onog dobrog Nazarećanina “hippyja” koji je neobraćenima i grešnicima prijetio vječnom vatrom pakla.

“A gdje vas ne prime i ne poslušaju riječi vaših, ondje ostavite kuću i grad i otresite prah s nogu svojih! Zaista, kažem vam: Zemlji Sodomi i Gomori u dan suda bit će lakše negoli gradu takvu!”, da citiram Isusa (Matej, 10:14-15) kada je poslao učenike širiti njegov nauk Izraelskim “izgubljenim ovcama” o blizini kraljevstva nebeskog. Koje još uvijek čekamo.

Neovisno kako poimali pakao, u ublaženom smislu vječne odvojenosti od Božje prisutnosti, kako ga shvaća Katolička Crkva, ili u smislu doslovnog mjesta okrutne patnje kako ga shvaćaju neke radikalnije kršćanske denominacije, kazna vječnog pakla ne čini se pravedna razmjerno konačnosti počinjenih grijeha. Pogotovo u slučaju svjesnih ateista koji bez dokaza ne prihvaćaju Božju opstojnost ili se ne žele pokajati i prihvatiti Isusa u svoje srce. Za takve svjesne ateiste postoji, naravno, mogućnost oprosta ako se iskreno pokaju i Bog im u maniri pravog diktatora oprosti. Međutim, jasno je da je ideja pakla, koja se u počecima poistovjećivala s nasilnim slikama vječne vatre, svojevrsna intelektualna preteča Gulagu, Golom otoku i svim takvim mjestima gdje se smještaju ideološki heretici, sustavu nepoćudi ljudi.

Je li Jugoslavija bila totalitarna država?

Dvojica slovenskih sociologija, Sergej Flere i Rudi Klanjšek, objavili su prije četiri godine znanstveni rad “Je li Titova Jugoslavija bila totalitarna”, u kojem su se pozabavili pitanjem o totalitarnoj naravi Jugoslavije u kontekstu stručne literature o totalitarizmu. Oslanjajući se na definiciju totalitarizma Friedricha i Brzezinkija u knjizi Totalitarna diktatura i autokracija kao sustava koji je određen službenom ideologijom, hijerarhijski organiziranom partijom koju vodi diktator, terorističkom policijskom silom, monopolom nad oružanim snagama, monopolom nad masovnim medijima i centralnom kontrolom ekonomije koju planira država, autori studije smatraju da je Titova Jugoslavija u pravom smislu bila totalitarna samo u svojim počecima, od 1945. godine, do 1953. godine. Stoga, argumentiraju da se ne može cijeli period postojanja Jugoslavije opravdano odrediti kao istinski totalitaran.

Razlog tome vide u činjenici da su se od 1965. godine religijske novine tiskale u milijunima primjeraka, da su države u velikoj mjeri funkcionirale autonomno, poduzetništvo je moglo funkcionirati neovisno o državi, a Titova moć je bila ograničena federativnom prirodom države. Iako je kult ličnosti bio izuzetno jak, diktator Tito nije mogao sam birati članove tijela. Policija je nakon pada Rankovića 1966. reorganizirana, smanjen je broj praćenih osoba u Sloveniji, a Udba je od 1967. godine bila u nadležnosti republika, a ne jedinstvena organizacija.

Postojao je kulturni i religijski pluralizam netipičan istinskim totalitarizmima

Za razliku od istinski totalitarnih sustava u kojima je cjelina društva podređena službenoj ideologiji, u Jugoslaviji je od 1960-ih postojao kulturni i religijski pluralizam kakav je netipičan pravim totalitarizmima, neovisno o tome što je marksizam guran posvuda. Tako navode da su se u slovenskim kazalištima izvodile predstave Camusa,  Ionescoa, Millera i drugih, a da je u Beogradu postojalo kazalište posvećeno avangardi. Objavljivane su knjige koje nisu imale veze s komunističkom ideologijom, poput Camusovih, Sartreovih i Marcuseovih.

Priznaju da se religijskim organizacijama zabranjivala svaka neduhovna djelatnost, tako da je postojala radikalna odvojenost države i religije, međutim navode i činjenicu da su se religijske grupacije mogle legalno registrirati od 1970-ih godina. To je dovelo do porasta religijskih organizacija, što je u suprotnosti s totalitarizmom. Osim toga, navode da je samo u 1966. godini postojalo 65 tiskovina religijskog sadržaja koje su tiskane u više od tri milijuna primjeraka.

Unatoč cenzuri postojale su antirežimske pjesme u 1980-ima

Cenzura je svakako postojala sve do samog raspada jugoslavenskog režima, ali je slabila tijekom vremena, posebno nakon Titove smrti, kada su se počele javljati antirežimske pjesme. Da navedem samo nekoliko primjera. Azrina pjesma “Poljska u mom srcu” otvoreno je veličala vođe pobune radnika u poljskom Gdanjsku, nakon čega je postupno došlo do jakog bunta i rušenja komunizma. Iako je bila zabranjena na televizijama i radiopostajama, Azra je pjesmu izvodila javno bez nekih problema. U “Tko to tamo peva” (1982) Štulić ismijava pokojnog diktatora s Dedinja i kult ličnosti koji se stvorio oko njega. Pjesma Prljavog kazališta “Mojoj majci (Ružo hrvatska)”, objavljena 1988. godine i tijekom vremena preobrazila se iz intimne pjesme posvećenoj mrtvoj majci u nacionalnu budnicu i najavu velikih promjena.

Nesumnjivo je da je Jugoslavija sve do samog kraja posjedovala jasne karakteristike totalitarizma, neovisno o tome koliko su moć i sveobuhvatni utjecaj Komunističke partije oslabili. Tito je bio tipična karizmatska ličnost i diktator kojega se štovalo poput boga čak i nakon smrti, kaznionica na Golom otoku postojala je sve do 1988. godine kada je ukinuta, provodila se cenzura i kontrola medija, indoktrinacija marksizmom bila je uobičajena, provodila se represija i gušile su se slobode govora i izražavanja, a tajna je služba proganila i ubijala neistomišljenike.

Totalitarnost teokratskih sustava

Imajući na umu sve što je rečeno, teško je jednoznačno odgovoriti na pitanje je li Jugoslavija bila u svim svojim fazama totalitarna država. S obzirom na to da nije bila provedena lustracija kada je to trebalo, da postoje duboke rane zbog krvavog sukoba kojim je kulminirao raspad Jugoslavije te da su ostali neriješeni poslijeratni jugoslavenski zločini, vjerojatno je mnogima teško promatrati problem racionalno, bez emocija i kognitivne pristranosti.

Ipak, postavlja se pitanje, koji je razlog u pozadini velikom otporu radikalnih konzervativaca poput Željke Markić koji nijansiranu kvalifikaciju Jugoslavije kao sustava koji je prošao put od klasične totalitarne države do nepravednog autoritarnog režima s tendencijama prema totalitarizmu shvaćaju gotovo kao uvredu zdravoj pameti ili kao da je u pitanju opravdavanje propalog jugoslavenskog sustava? I, zašto nisu tako revni u osudi svih prošlih teokratskih sustava u kojima je kršćanstvo bilo jedina religija, a heretike se spaljivalo ili ubijalo?

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr