Približavanje Europskoj Uniji povećalo je formalna prava seksualnih manjina u Hrvatskoj i Srbiji te ih stavilo u središte interesa briselske administracije, ali je i izazvalo nacionalističke snage na veću otpornost tim pravima, piše međunarodni znanstveni časopis.
Članak u novom broju časopisa Women's Studies International Forum, istodobno kritizira proces zbog dvosmislenosti europeizacije istočnih zemalja.
Naime, proces daje pravo starim zemljama članicama da se ponašaju kao učitelji demokracije homofobnih zemalja, piše Katja Kahlina, gostujuća predavačica na Odsjeku rodnih studija na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti.
Neravnopravan odnos članica
Problem je u samom odnosu između starih i novih članica koji nije ravnopravan i to ne samo u kulturnom smislu nego i u političkom i ekonomskom smislu, a prava seksualnih manjina su se našla "uhvaćena" u tu hijerarhiju i često služe za legitimizaciju neravnopravnosti, kazala je Kahlina za Hinu pojašnjavajući smisao članka.
Ključni dio teksta analizira borbu za prava seksualnih manjina koja se podjednako, i u Hrvatskoj i u Srbiji, vodi na terenu tradicionalnih tema i nacionalnog identiteta, na kome su seksualne manjine izložene stigmatizaciji i pokušajima izopćavanja iz društva.
Autorica teksta, međutim, ističe da je porast javne stigmatizacije seksualnih manjina u Hrvatskoj izazivao pojavu šire solidarnosti s njima, a da je u Srbiji slična solidarnost uglavnom izostala.
Prebacivanje odgovornosti
Velike promjene građanskih prava seksualnih manjina u post-jugoslavenskim državama pod utjecajem Europske Unije, u najvećoj se mjeri tiču zakonskih određenja njihova statusa, kao i otvaranja prostora za mobilizaciju aktivizma seksualnih prava, piše Katja Kahlina u časopisu čije se tiskano izdanje tek očekuje u javnosti.
Domaće političke snage u većini slučajeva te promjene pravdaju obvezama usklađivanja zakonodavstva s pravnom stečevinom EU-a, a ne stvarnim ispunjenjem rečenih prava, čime prebacuju odgovornosti na EU, odnosno "eksternaliziraju odgovornost". To pak dovodi do povezivanja nacionalističkih, heteronormativnih, i antieuropskih pristupa protiv transformacije "seksualnog državljanstva".
Heteronormativnost se temelji na svjetonazoru koji smatra da jedini ispravni seksualni i bračni odnosi jesu odnosi između osoba različitog spola, te se zna manifestirati kroz mržnju i diskriminaciju seksualnih manjina.
Pojam "seksualno državljanstvo" (sexual citizenship) nastao je u znanstvenoj literaturi i nema adekvatno značenje na hrvatskom jeziku. Katja Kahlina ga objašnjava kao odnos između pojedinca/-ke i države uvjetovan seksualnošću, te sugerira da koristimo alternativne izraze poput "društvenog položaja seksualnih manjina".
Tako, stvarne promjene ostaju djelomične i vrlo selektivne jer su seksualne manjine i dalje stigmatizirane, a heteroseksualne obitelji i dalje postoje kao temeljni princip organizacije i raspodjele građanskih prava i beneficija, ističe K. Kahlina.
Razlika Hrvatska : Srbija
Razlike između Hrvatske i Srbije u velikoj su mjeri povezane s različitim retorikama političkih elita u vezi s pristupanjem Europskoj uniji. U Hrvatskoj postoji veća raznolikost retoričkih strategija, dok je u Srbiji eksternalizacija odgovornosti prema EU daleko najdominantnija strategija, piše Katja Kahlina.
Različiti učinci eksternalizacije odgovornosti u te dvije države imaju veze s ostavštinama devedesetih i različitim viđenjima odnosa nacija – Europska Unija, naglašava ona.
Dok je Hrvatska smatrala da je prijem u EU vraćanje Hrvatske u Europu kojoj pripada, što je imalo široki politički konsenzus, u Srbiji je negativan odnos prema Zapadu s početka devedesetih pojačan NATO bombardiranjima 1999. kao i politikom EU prema Kosovu.
Bivša zagrebačka studentica Kahlina posebno analizira odnos dvaju država prema povećanju javne vidljivosti prava seksualnih manjina, za što su osobito prikladne povorke ponosa.
Povorke ponosa
Naime, povorke su se počele smatrati jednim od najvidljivijih pokazatelja "istočno-europske razlike", odnosno pokazatelj su da te države nisu dovoljno "europske". U suprotnosti s homofobnom Istočnom Europom, Zapadna Europa smatra se prostorom prava i sigurnosti seksualnih manjina, te služi kao uzor liberalnog pluralizma i demokracije koju Istočna Europa treba slijediti.
U Hrvatskoj, država je zaštitila sudionike povorki ponosa unatoč nepopularnosti u široj javnosti. Povećana prisutnost seksualne jednakosti u javnosti dovela je i do nasilja i stigmatizacije seksualnih manjina u dijelu javnosti, osobito u vezi s Povorkom ponosa u Splitu 2011., što je pak dovelo do šire solidarnosti prema seksualnim manjinama u Hrvatskoj, ističe K. Kahlina.
U Srbiji su povorka ponosa izazvale suprotne učinke. Vlast je pokazala nevoljkost da zaštiti sudionike povorki i kazni napadače, što je pridonijelo konsolidaciji anti-gay snaga.
