Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

TO JE BIO SAMO POČETAK

IVICA JE PREŽIVIO NEMOGUĆE; Mina ga je raskomadala, izgubio je obje noge, a onda su ga još tukli i mrcvarili: ‘Molio sam ih da me ubiju…’

Ivicu Jurčana mina je raskomadala prilikom proboja iz okupiranih Bogdanovaca, no to je bio samo početak njegove polugodišnje agonije

Iako je jesen nagovijestila hladno vrijeme, 49-godišnji Ivica Jurčan iz Bogdanovaca navukao je svoje bajkersko odijelo i iz garaže izvezao Jezdimira, odnosno motocikl na tri kotača i zaputio se na kratku vožnju do Vukovara. On je legenda u svome selu, jer je jedan od dvojice preživjelih HOS-ovaca koji su 10. studenoga 1991. krenuli iz okupiranih Bogdanovaca prema Vinkovcima.

U proboju je izgubio obje noge i gotovo sve suborce. Kao da to nije bilo dovoljno, preživio je i šest mjeseci torture i užasa četničkih logora. Tada je imao 21 godinu. O tom je događaju nedavno snimljeni i film “HOS-ova štafeta smrti”, jer kako objašnjava Jurčan, “kako je koji od nas vodio druge u spas, tako je ginuo i na njegovo mjesto dolazio je sljedeći.” Za 24sata Jurčan se prisjetio strahota kroz koje je prošao prije 28 godina.

“Kad su JNA i četnička armada ušli u selo, svi koji smo ga do tada branili odlučili smo krenuti u proboj. Spustili smo se u njive i krenuli uz korito Vuke. Već na početku naletjeli smo na špage od maljutke koje su četnici postavili kao zamke. Prvi koji nas je vodio bio je pokojni Crvenkapa. Krenuo je prema Marincima ne znajući da su oni okupirani, ali sam ga na vrijeme zaustavio da nas ne vodi u ruke četnicima. Nedugo potom uletjeli smo u minsko polje. Većina od nas tridesetak ostala je u tom polju, mrtvi ili ranjeni. Među njima i ja. Oni koji su ostali neozlijeđeni samo su nam podvezali rane i ostavili nas jer s nama na leđima nisu imali šansu probiti se do Vinkovaca. Nažalost, ni oni nisu daleko stigli jer ih je u drugom polju dočekala paljba s transportera”, pričao je Jurčan.

06.05.2014., Bogdanovci – Branitelj Ivica Jurcan, stopostotni invalid bez nogu, izradio je motocikl koji sam vozi. Na motosusretima, čiji je česti posjetitelj, prati ga supruga Slavica. Foto: Goran Ferbezar/PixsellFoto: Goran Ferbezar/PIXSELL

Suborac poginuo zbog žeđi

Sjeća se da su u minskom polju s njim ležali Tihomir Iveta Piđo, Anto Šarić, Ramo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović i Josip Knežević. Priča kako je nedugo nakon eksplozije mina Knežević stradao.

“Čuo sam Kneževića kako viče da je žedan. Nitko mu nije mogao dati vode jer smo svi nepomično ležali. Čuli smo da se nešto vuče po zemlji, a onda se začulo kao da je netko upao u vodu i da se guši. Vjerujemo da je Knežević došao do Vuke piti vode, a onda je u nju upao i ugušio se. Mi smo ga dozivali, ali se nije javio”, opisao je mučne detalje Jurčan.

Dodao je kako su neki od njih umirali, a neki bivali spašeni iz tog polja smrti pored Vuke. Do jutra je, priča, Antunović iskrvario, trećeg je dana umro i Šarić. Osmog dana je Julije Novak iz Vukovara spasio Hrbatovića i Kovačevića, jer su se mogli osloniti na noge. Devetog dana je vukovarski policajac Željko Đapić poveo Ivetu, a tada je stigla i barem mala pomoć za Jurčana.

“Ja sam ostao i navečer dočekao još jednu grupu iz Vukovara. Kad sam ih čuo, počeo sam vikati iako nisam znao tko je. Već sam bio lud, gladan, žedan, psihički totalno izvan sebe. Stavili su me u šatorsko krilo i nosili. Govorio sam im kamo da idu jer sam odrastao u tim atarima i dobro sam znao kraj. Nosili su me do nasipa kraj Vuke i tu me ostavili jer sam im rekao da za dalje nisam siguran. Pokrili su me dekom, dali mi vrećicu šećera, vjerojatno jedino što su imali, i otišli”, ispričao je Jurčan.

Zatajeno oružje mu spasilo život

U tim trenucima, raskomadan i iscrpljen, razmišljao je i o samoubojstvu, ali mu je vlastito oružje zatajilo.

“Imao sam bombu i automat koji je već oksidirao. Nisam ga mogao repetirati, a kod bombe nisam mogao povući osigurač jer su mi i prsti bili izmasakrirani. Bio je to već 12. dan kako sam ležao u polju. Bilo je jako hladno. Bio sam užasno žedan i jedva sam čekao da se smrzne šatorsko krilo kako bih pocuclao led koji se stvarao po njegovim rubovima. Oko mene je bio pljesniv, prljav kukuruz. Grabio sam ga kako sam mogao i trpao u usta, samo da nešto pojedem. Bio sam polumrtav, kad je naišla neka grupa ljudi. Nažalost, ne naši vojnici, nego JNA. Mislili su da sam ostavljen kao mamac, da je ispod mene bomba, pa su tražili da se pomaknem malo da vide hoću li grunuti. Stavili su me u šatorsko krilo i odnijeli u Marince. Tamo su me predali četnicima, rezervistima, koji su me toliko tukli i mrcvarili da sam ih molio da me ubiju”, govori Ivica kojemu ni dan-danas nije jasno kako je to sve preživio.

06.05.2014., Bogdanovci – Branitelj Ivica Jurcan, stopostotni invalid bez nogu, izradio je motocikl koji sam vozi. Na motosusretima, čiji je česti posjetitelj, prati ga supruga Slavica.
Photo: Goran Ferbezar/PIXSELL

Mučenje u logorima

Nakon 12 dana u polju, tri je dana bio zatvoren u podrumu kuće u Marincima gdje su ga četnici mlatili do besvijesti. Nakon dolaska liječnika prevezli su ga preko Vukovara prema Novom Sadu i Mitrovici te ga redovito tukli.

“Gdje god smo stali, dobio sam batina: plavi podrum u Petrovcima, Šid, Mitrovica, a onda sam završio u bolnici VMA, gdje su mi amputirali lijevu potkoljenicu, desno stopalo i u ruku stavili fiksator, i sve to u nekoj poluanesteziji. Rekli su: ‘Idemo to napraviti, ionako je gotov. Ako preživi, preživi’. Imao sam ‘posebne tretmane’ jer su saznali da sam HOS-ovac. Vratili su me u Mitrovicu i tamo sam bio do razmjene 27. ožujka 1992. godine”, priča Jurčan, koji je tek nakon razmjene u Zagrebu dobio pošten medicinski tretman. U jednom trenutku je bio i klinički mrtav, no danas živi s obitelji i uživa u svom Jezdimiru.

“Svatko tko je prošao proboj, rat, ranjavanje, logor, prošao je veliki pakao. Tih dana spoznao sam da čovjek može podnijeti više od životinje. Kad danas o svemu tome razmišljam, ne znam kako sam preživio. Znam samo da mi je to promijenilo cijeli život, cijelog mene. Svi smo se mi možda oporavili fizički, ali psihički nismo. Teško je živjeti normalan život nakon svega. Nasreću, imam prijatelje, suborce, bajkere, koji mi pomažu u svim krizama. Kad mi je najteže, sjednem na motocikl i po gasu. To mi dođe kao bijeg od stvarnosti”, kaže Jurčan koji osjeća posljedice stravične torture.

Kaže da mu je s godinama sve teže nositi proteze na nogama, pa čak i sjediti na motociklu, iako je posebno rađen za njega. No, po njemu ga svi prepoznaju, jer samo on vozi motocikl na tri kotača i u njemu izgleda – neslomljivo.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr