Pokušavam zamisliti nekog imaginarnog povjesničara koji će, tamo negdje 2313. godine pisati kroniku današnjih događaja. Mlada demokracija, friško izašla iz rata, u pokušaju da konačno izađe iz tranzicijskih previranja, na svoj se osebujan način suočila s najgorom ekonomskom krizom koja je pogodila svijet: tako da je iz petnih žila uprla dati odgovor na pitanje što je zapravo brak. Zvuči kao šala, ali nije: uprlo se mijenjati Ustav, zajapurili su se političari, vjerski vođe, javne osobe, sportaši... Postoji li osoba koja proteklih tjedana nije raspravljala o tome treba li u Ustav uklesati da je brak zajednica muškarca i žene ili ne, voljela bih je upoznati. Sigurna sam da je dosegla nepoznatu mi razinu zena.
Stanje redovno
I sve bi ovo, zapravo, bilo nešto posve obično u Hrvatskoj: u isto vrijeme dok polovina mladih nema posao i dok HZZ iz mjeseca u mjesec objavljuje novu rekordnu nezaposlenost, mi ćemo se posvađati oko toga što to brak jest ili nije. Daleko od toga da je to trivijalno pitanje – to je pitanje ljudskih i građanskih prava, to je pitanje tolerancije i prihvaćanja, to je pitanje razvijenosti ili nerazvijenosti društva, odnosno njegove sposobnosti da ne diskriminira niti po jednoj osnovi. I daleko od toga da o tom pitanju – koliko god ono meni bilo samorazumljivo jer istinski vjerujem da davanjem prava drugome ne dokidam ista ta prava sebi – ne treba razgovarati. To je tema na kojoj se koplja lome u bitno razvijenijim demokracijama od naše. Naizgled, stanje redovno. Imamo temu oko koje ćemo se podijeliti u dva tabora, čvrsto ukopati u svoje stavove i iz dana u dan urlati jedni na druge oko toga što jest, a što nije ispravno.
Jezivost komentara
Naizgled. Jer čitava ova "javna rasprava" (namjerno stavljam u navodnike jer jedino što iza te sintagme stoji jest činjenica da je vrlo javna; rasprava bi podrazumijevala bar temeljno uvažavanje sugovornika) iz dana u dan eskalira u neviđenu agresiju. Jezivost komentara na portalima već je opće mjesto, ali ne pamtim kad sam s tolikim užasom čitala o "pederčinama", "smradovima", "bolesnicima". Ne sjećam se da sam čitala otvorene pozive na premlaćivanje, nimalo nježne najave o tome da će "opet raditi palice", da ne nabrajam sad sve predivne epitete koji su izašli na vidjelo. Za to postoji samo jedna riječ: mržnja. I donekle je, eto, razumijem: u državi bez perspektive, bez dobrih vijesti, bez pozitivnih pomaka uvijek se izlaz pronađe u slijepom bijesu. Kad već ne možeš biti bijesan na činjenicu što si se, ne svojom voljom, rodio na toj kombinaciji meridijana i paralela, sigurno možeš biti bijesan na one koji su s druge strane te imaginarne granice tvojeg svijeta: na druge narode, na bjelosvjetske urote, na strance, imigrante, došljake, te čudne ljude koji vole dugine boje... popis je zapravo beskrajan. I znam da će sad oni koji podržavaju to slavno referendumsko pitanje reći da oni nikoga ne mrze, ali posljedice njihovih djela i njihovih riječi upravo su to: pogonsko gorivo za mržnju koja bi – a iskreno se nadam da neće – mogla završiti nasiljem. Pišem to s punom odgovornošću jer dijaloga, pravog dijaloga bez strasti i bez velikih riječi (a Ustav jest velika riječ i promjena Ustava jest velika stvar), zapravo, nema. Tko će ga, uostalom, povesti? Političari koji pravog autoriteta, osim medijskog prostora, zapravo, nemaju? Vjerski vođe koji se drže po strani dok se u ime nekih ideala skupljaju potpisi i prijeti palicama?
Mržnja ne bira
Vjerujem u onu tihu većinu "normalnih" ljudi, neovisno o strani kojoj svojim uvjerenjima pripadaju. Vjerujem da je moguće pokrenuti dijalog jer je dijalog jedino što će spriječiti da neki tamo bijesni ljudi u nekom posve pogrešnom trenutku uzmu palicu i naprave ono što bijesni ljudi s palicama vole raditi. Vjerujem da je dijalog, pravi dijalog, istinski potrebna stvar i da moramo početi razgovarati prije nego nam mržnja stvarno pomuti pamet. Jer mržnja je slijepa stvar. Kad ovako podivlja, ne mrzimo nekog s imenom i prezimenom samo zato što je – u ovom konkretnom slučaju – muškarac koji voli drugog muškarca ili žena koja voli drugu ženu. Mrzimo ideju, mrzimo koncept onog što taj neimenovani netko predstavlja. Ili, s druge strane, mrzimo nečiju ideju, mrzimo nečiju vjeru, mrzimo ponekad i samu činjenicu da stoji za nekim štandom i iz svojih razloga – bili oni pravi ili krivi – sakuplja potpise. Mržnja je slijepa, mržnja ne bira. I onda je stvarno lako prijeći tu granicu i posegnuti za palicom ili pustiti šaci da poleti. Ne udaraš osobu. Ne lupaš po čovjeku koji se nekako zove, koji je nečiji sin ili kćer, nečiji prijatelj, netko s osobnom poviješću, netko u čijem bi se društvu – da su okolnosti samo malo drugačije – možda sasvim lijepo smijao. I možda bi te taj netko tko se našao s druge strane lijepo i ljudski razumio, podržao, pomogao. Lupaš po ideji, po onome što on predstavlja, a što nekako podriva temelje tvojeg svijeta.
Vjerojatno ćemo uskoro zaboraviti sve, ali...
I zaboravljamo onda, kad se mržnja razmaše, da smo s obje strane te imaginarne granice vrlo slični. I jedni i drugi želimo dobar posao, želimo voljeti i biti voljeni, želimo prijatelje, želimo svoju dozu zabave i razbibrige, želimo se smijati, želimo biti shvaćeni i prihvaćeni. To bi, možda, trebala biti polazišna točka svih razgovora, neovisno o strani koju zauzimamo. S druge je strane netko tko samo razmišlja drugačije od nas. Ili voli drugačije od nas. Ali taj bi netko, kad bismo ga pitali, svoje težnje i želje vjerojatno opisao jednako kao što bismo ih opisali mi: mir, ljubav, sigurnost, zadovoljstvo. I taj netko samo o toj jednoj stvari misli drugačije.
Još je jedan razlog zašto me ova mržnja plaši, iako ne bi trebala: ja sam heteroseksualna žena u stabilnom braku i kako se god taj brak definirao, danas ili u budućnosti, vjerojatno ću potpasti u tu definiciju i malo je vjerojatno da ću se ikad naći diskriminirana, da će mi se ikad zapriječiti kontakt sa suprugom ili da će itko ikad potegnuti imovinska pitanja. A taj je razlog što se u ovom suludom divljanju, kojem kao promatrač svjedočim, gleda vrlo kratkovidno: da, istina je, cijeli će se ovaj cirkus ispuhati kao što su se ispuhali brojni slični cirkusi dosad. Da, vjerojatno ćemo za koji mjesec zaboraviti i na štandove, i na potpise, i na izrečene uvrede, i na prijetnje. Ali mržnja je, kao što sam rekla, slijepa stvar. I djeca koja danas odrastaju svjedoče upravo bijesu i mržnji. Oni su normalan dio naše svakodnevice, pa će ih ta djeca i prihvatiti kao normalne. Ako nas je išta povijest trebala naučiti, trebala nas je naučiti da mržnja truje budućnost upravo putem djece. Možda će odrasti bez mržnje prema homoseksualcima. Možda. A možda će ta mržnja u njima pustiti korijen i podići svoju nimalo lijepu glavu kad tema bude nešto drugo, neka druga pojava, neka druga manjina koja će tražiti svoja prava. Onda ćemo se pitati što se to događa s našom djecom i s tom mladošću, tražiti sociologe da objasne sve veće nasilje među djecom i mladima, polemizirati o slobodarskom odgoju koji je kriv za takve pojave u društvu, zaboravljajući pritom da smo prve klice mržnje, nasilja i netolerancije posijali upravo mi, u situacijama poput ove.
Ovo je, naravno, samo tekst koji ne nudi nikakvo rješenje. Ali stvarno vjerujem da u ovoj našoj prelijepoj i ponekad pretužnoj zemlji ima dovoljno razumnih ljudi, zapravo Ljudi, koji su spremni otvoriti putove razgovora, tolerancije i prihvaćanja prije nego kao društvo krenemo putem s kojeg se teško vratiti.
Za Danas.hr: arti-201304020780006
