Gotovo 90 posto Hrvata živi u vlastitim domovima

Hrvati zaista vole vlasništvo, podsjetila je nedavno objavljena analiza HNB-a pa brojke kažu da čak 85 posto kućanstava posjeduje glavnu stambenu jedinicu - dakle stan. Još veći postatak, pokazuju podaci Eurostata, jer prema njima gotovo 90 posto Hrvata živi u vlastitim domovima. Ipak, HNB-ova analiza nije otkrila ništa novo.

Petar Filipić, profesor emeritus na splitskom Ekonomskom fakultetu, bavio se opsjednutošću Hrvata vlasništvom još ranih 2000-ih godina u svojoj knjizi "Ekonomski paradoksi".

"Potaknuto jeftinom privatizacijom, niskim kamatama na kredite, niskim poreznim stopama, naglašenom apartmanizacijom i povećanom potražnjom za stanovima iz inozemstva, vlasništvu je narasla vrijednost. Oni koji posjeduju, posjeduju poprilično, po domaćinstvu 1,53 stana. Moglo bi se reći, na sceni je svojevrsna okupiranost vlasništvom", navodi profesor Filipić za Dnevnik Nove TV.

Zašto su ljudi Istočne i Srednje Europe opsjednuti vlasništvom?

Građani Istočne i Srednje Europe opsjednuti su vlasništvom pa tako u Mađarskoj, Rumunjskoj, Litvi i Slovačkoj postotak vlasnika prelazi 90 posto. U razvijenim državama taj postotak je ispod 70 posto te postoje dva najvažnija razloga zašto je to tako.

"Prvo je pitanje usmjeravanje štednje. U zapadnim se zemljama štednja mnogo više usmjerava u proizvodne investicije nego u stanove, i drugo, veća je pokretljivost zaposlenih. Može se konstatirati da se stanovi i kuće u Hrvatskoj tretiraju i kao mjesta u kojima se živi i kao kasice prasice u koje se stavlja štednja. Miješaju se dvije stvari: življenje i investiranje", objašnjava splitski profesor.

Pretjerano vlasništvo ima ekonomske posljedice

Miješanje investiranja i življenja sa sobom donosi ekonomske posljedice, a jedna od njih je da nitko ne želi ulagati u posao te plaćati porez na dobit kada može kupiti kuću ili stan pa na to platiti minimalan porez. Tako novac zaobilazi proizvodnu ekonomiju koja stvara radna mjesta, navodi Dnevnik Nove TV. Nažalost, to nije jedina posljedica pretjeranog vlasništva jer ono utječe i na pokretljivost radne snage, dakle i na nezaposlenost.

"Zbog toga što su vlasnici stanova više fiksirani za lokaciju, to ima nepovoljne efekte na nezaposlenost. Prodaja nekretnine i seljenje je skupo. Budući da su vlasnici stanova koji u njima žive manje mobilni od onih koji stanove iznajmljuju, osjetljiviji su na gospodarske potrese u svojim regijama", veli Filipić.

Negativan utjecaj na okoliš i investicije

Kada se sve zbroji i oduzme, države koje imaju brži rast vlasnika stanara imaju i brži rast nezaposlenosti. Osim ekonomske posljedice, pretjerano vlasništvo nosi i negativne posljedice na okoliš. Vlasnici stanova se prevoze na posao češće te je pitanje mnogo većih udaljenosti. Isto tako, tu je i negativan utjecaj na investicije.

"Mentalitet 'ne u mojem dvorištu' jače je prisutan među vlasnicima nego iznajmljivačima stanova i kuća. Brojni primjeri potvrđuju da se u područjima s visokim udjelom vlasničkih stanova poduzetnicima postavljaju brojne prepreke u nastojanjima da organiziraju nove aktivnosti, nova poduzeća i, konačno, nova radna mjesta", objašnjava profesor.

Kako se država treba uhvatiti u koštac s ovim problemom?

Silni kvadrati nas ne čine bogatima, osobito kada se sagledaju sve posljedice koje pretjerano vlasništvo nosi. Filipić kaže da je u državama u kojima je veći postotak vlasnika stanova koji u njima žive, niža razina domaćeg proizvoda po stanovniku.

Zato za kreatore ekonomske policije ne bi trebalo biti dvojbe - ako želimo gospodarski rast, moramo destimulirati kupnju stanova i poticati ulaganje u poduzetničke pothvate. To bi država mogla učiniti na razne načine, jedan od njih krije se u poreznim politikama.

"Recimo da stopa na kapitalnu dobit za stanove i kuće tendira onoj na poslovne investicije, onaj broj iz Švicarske od 41, 42 posto vlasnika stanova nije slučajan. U Švicarskoj nema povlaštenih poreza na vlasništvo", kazao je Petar Filipić za Dnevnik Nove TV.