Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

ISKUSTVO PRESELJENJA

MLADI HRVAT KOJI JE PRIJE GODINU DANA ODSELIO U IRSKU: ‘Čudo, to u Hrvatskoj nikad u životu nisam doživio’

“Došlo nam je da se okrenemo i vratimo nazad u HR, ali odlučili smo da nas ništa neće spriječiti u naumu i da nećemo tako lako odustati jer bitno je biti strpljiv i jak”

Kao i mnogi drugi mladi Hrvati, i Kutinjanin Igor Radanović shvatio je da u Hrvatskoj za njega nema budućnosti te je prije godinu dana spakirao kofere i otišao put trenutno najpopularnije destinacije hrvatskih ekonomskih migranata – u zelenu Irsku.

Sada je svoje iskustvo odlučio podijeliti s drugima pa se raspisao o potrazi za poslom, stanom, iznosom režija i ljudima općenito.

Njegov status prenosimo u cijelosti.

‘POLA OSIJEKA’ U IRSKOJ, A PREBIVALIŠTE JE ODJAVILO TEK 514 OSOBA: Razlog? Iskorištavanje sustava u domovini

Godina dana u Irskoj 

Prije točno godinu dana spakirali smo svoje stvari i krenuli u avanturu života. Krenuli u daleku i nepoznatu nam Irsku sa velikim suzama u očima i sa knedlom u grlu zato jer napuštaš sve svoje i zato jer napuštaš zemlju u kojoj si se rodio, kojoj pripadaš i koju voliš. U glavi imaš tisuću pitanja kao što su: da li je dobro to što činiš, da li ćeš uspjeti pronaći posao, da li ćeš pronaći stan, kako će ti biti? U isto to vrijeme želiš što prije otići iz zemlje kojoj pripadaš i u kojoj si od rođenja zato jer ne možeš normalno živjeti od svoga poštenoga i teškoga rada. Da ne duljim, mislim da znate i sami zbog čega ljudi odlaze iz prelijepe nam domovine.

Slijetanjem u Dublin prvi put smo se suočili sa irskim engleskim jezikom koji skoro pa nismo ništa razumijeli jer Irci imaju poseban naglasak, koriste drugačije riječi nego što smo učili u školi i jako brzo pričaju. Nakon godinu dana još uvijek ih teško razumijem kada pričaju.

Prvo ugodno iznenađenje je bilo kada nas je vozač autobusa upitao da li nam je udobno u autobusu? Sa tim se nikada nisam susreo u Hr da vozač pita da li mi je udobno. Nadalje, Irci se zahvaljuju vozaču autobusa na vožnji kada izlaze iz njega. Osjećao sam se kao da sam došao u sasvim neki novi svijet, svijet pun ljubaznosti.

Nakon toga smo došli u hostel, u malu zagušljivu sobicu u kojoj je bilo šestero ljudi. Došlo nam je da se okrenemo i vratimo nazad u HR ali odlučili smo da nas ništa neće spriječiti u naumu i da nećemo tako lako odustati jer bitno je biti strpljiv i jak.

Sljedećih par dana smo rješavali dokumente koje smo dosta brzo izvadili. Prvo smo morali izvaditi PPS number (nešto kao naš OIB) sa njim se prijavljuje na poreznu upravu (Revenue) i otvara se bankovni račun.

U međuvremenu smo slali CV-e za poslove. Renata je dogovorila razgovor za posao u hotelu iz HR na koji je išla drugi dan i za 8 dana od dolaska u IE je počela raditi. Bili smo presretni jer nam je bilo bitno početi što prije raditi. Ja sam počeo raditi nakon 3 tjedna preko agencije. Bio je to težak i prljav posao u reciklaži na minimalcu pa sam nakon nekog vremena odlučio pronaći neki drugi posao bez agencije. Nakon nekog vremena potrage našao sam drugi posao u ogromnoj praoni posteljina za hotele. Uvjeti su bili malo bolji ali nisam se dugoročno vidio na tom poslu. Pošto je tu velika ponuda poslova želio sam što prije pronaći neki posao sa kojim ću biti zadovoljan. Nakon par dana potrage našao sam posao u jednoj tvrtki koja izrađuje plastične cijevi za odvode, koljena, žljebove… Radim samo prve smjene od ponedjeljka do petka, vikendom sam slobodan. Zadovoljan sam sa poslom i sa uvjetima.

Dok smo bili u hostelu počeli smo tražiti stan. Ponuda stanova je jako mala, a cijene su da zaboli glava. Potražnja je užasno velika jer jako puno ljudi dolazi živjeti u IE iz cijeloga svijeta. Na gledanje stana dođe više od trideset ljudi. Imali smo puno sreće i nakon samo 16 dana od dolaska u IE smo našli predivan stan blizu centra u kojem smo i sada.

Irska je puna stranaca. Na ulici možete sresti ljude iz Kine, Japana, Nepala, Indije, Turske, Njemačke, Poljske, Francuske, Italije, Engleske, Brazila, Nigerije… Lijepo je živjeti u okruženju gdje ima svih rasa ljudi i vjera i koji se između ostaloga međusobno poštuju. Irci su jako ljubazni i pričljivi ljudi. Puno puta mi se dogodilo da mi se neki stranac nasmije, pozdravi i pita kako si. To ti odmah digne raspoloženje jer tako nešto jako rijetko možeš doživjeti u HR.

Kada već pišem o ljudskim odnosima želio bih napomenuti da su ‘’šalteruše’’ jako ljubazne i učine sve što mogu da u što kraćem roku riješe tvoj problem.

Da se malo osvrnem na cijene života. Cijena hrane je kao u HR. Sve ovisi što kupuješ i u kojoj trgovini. U poljskim trgovinama ima najviše namirnica koje su slične našima. Cijena odjeće je manja nego u HR ali isto ovisi što kupuješ i gdje kupuješ. Možeš za 3 EUR kupiti cipele ili vestu (nije šala).

Režije se plaćaju svaka dva mjeseca i cijene su prihvatljive. Voda se u IE ne plaća. Imaju dosta zaliha svoje vode zato jer često pada kiša. Cijena auta je manja nego u HR, ali je osiguranje jako skupo (prvo osiguranje je užasno skupo) i ovisi o puno stavki između ostaloga da li ideš na posao sa autom ili ne, koji posao radiš, gdje ga parkiraš, da li ga još netko vozi osim tebe… Cijena benzina je slična kao u HR ali su plaće puno veće pa… Kada sam kod cijena da spomenem plaće. Plaće su večinom tjedne. Znaš da će ti svaki četvrtak ili petak sjesti plaća. Ne moraš strahovati da je neće biti. 
9,80 EUR bruto je minimalac i plaća se u većini slučajeva po satu.

Kada se osvrnem i sjetim se što smo sve uspjeli napraviti i ostvariti u godini dana vidim da je to bila dobra odluka. Radi se, ali od rada možeš puno lakše živjeti. Da još napomenem da nigdje nije med i mlijeko i da je svaki početak težak. Sve ovisi o tome tko što želi i koliko jako to želi. Nadam se da će ovaj post pomoći nekome tko se premišlja da li ići u Irsku ili ne. Ovo je naše iskustvo što ne znači da svi imaju takva iskustva i da će proći što i mi.

Zaključak za kraj: malo lakši život, ali fale dragi ljudi.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr