Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

OBLJETNICA HOLOKAUSTA

HOĆE LI PREDSJEDNICA NAUČITI DA ZDS NIJE STARI HRVATSKI POZDRAV? Sjećamo se najstrašnijeg zločina čija je ideja i danas osuđena na poraz

Net.hr-ov Hrvoje Klasić piše o 80. obljetnici holokausta i revizionizmu u hrvatskom društvu

Prije točno osamdeset godina jednom lijepom srednjoeuropskom gradiću po tko zna koji put u njegovoj povijesti novi su vladari promijenili ime. Nije u tome bilo ničeg neobičnog. Uostalom, brojni su gradovi širom svijeta kroz svoju povijest mijenjali imena. Ova će promjena međutim zauvijek ostati simbolom i podsjetnikom na vjerojatno najveće zlo koje čovjek može počiniti drugom čovjeku. Ime tog pitoresknog poljskog gradića je Oswiecim. Njemačkom okupacijom 1939. grad mijenja ime u Auschwitz.

U njegovoj neposrednoj blizini već sljedeće godine osnovan je najveći i najpoznatiji nacistički logor smrti. Pet godina kasnije, nakon što su jedinice Crvene armije u siječnju 1945. oslobodile logor, bilanca njegovog “rada” bila je zastrašujuća.

Od oko 1,3 milijuna deportiranih osoba, njih oko 1,1 milijun je u samom logoru i ubijeno. Najčešći način usmrćivanja bile su plinske komore. Gotovo milijun ubijenih, ili 90% od ukupnog broja, bili su pripadnici židovskog naroda. Unatoč nevjerojatnoj brojci, bio je to samo manji dio od sveukupno šest milijuna Židova koji su izgubili život u sklopu nacističkog projekta izgradnje novog svjetskog poretka.

Brutalni zločini za ‘zaštitu arijevaca’

Oslobađanje Auschwitza i evidentan nacistički poraz nisu omeli ustaške vlasti u daljnjem provođenju svoje rasističke i genocidne politike. Kao što će promijenjeno ime gradića Oswiecim postati sinonimom za nacistički teror i holokaust, ustaše su sličnu nepravdu nanijele malom mjestašcu na obali rijeke Save.

Bez obzira na sve ostale događaje u prošlosti i budućnosti, prva asocijacija na Jasenovac zauvijek će ostati najveći koncentracijski logor na području NDH, stratište u kojem je na temelju brojnih zakonskih odredbi poput onih “O rasnoj pripadnosti” ili “O zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda” na najbrutalniji način živote izgubilo više od 80 tisuća ljudi.

“Najbrutalniji način” podrazumijevao je uglavnom ubijanje nožem ili drvenim maljem. Vatreno oružje se rjeđe koristilo zbog buke koju je stvaralo i zbog štednje municije. Najveći broj ubijenih bili su pripadnici srpskog, a zatim židovskog i romskog naroda. Uzevši u obzir i ostala mjesta stradanja, kao i deportacije u nacističke logore smrti, u holokaustu koji su provele ustaše stradalo je gotovo 80% Židova s područja NDH.

U Hrvatskoj bi trebalo uvesti Godinu sjećanja

Iako je Auschwitz bio samo jedno od brojnih mjesta na toj “topografiji terora”, zbog obima i karaktera zločina Ujedinjeni su narodi 2005. upravo datum oslobođenja tog logora, 27. siječnja, proglasili Međunarodnim danom sjećanja na žrtve holokausta. Zamisao je bila da se prisjećanjem na tu neopisivu tragediju, i ciljanim edukativnim aktivnostima, onemogući antisemitizmu, rasizmu, vjerskoj i nacionalnoj netrpeljivosti da više ikad postanu dominantne pojave u društvu.

U skladu s tim razvijao se i odnos prema povijesnom revizionizmu. U demokratskim društvima osuda relativiziranja zločinačkih režima i negiranja zločina nije prepuštena isključivo povjesničarima. To je za većinu političara, novinara, intelektualaca i ostalih građana odavno postala ne samo stvar opće kulture nego i društvene higijene.

Zbog svega navedenog smatram da bi u Hrvatskoj trebalo ukinuti Dan sjećanja na žrtve holokausta. I, uzevši u obzir ponašanje velikog broja utjecajnih aktera u društvu, uvesti – Godinu sjećanja. Jer evidentno je da (samo) jedan dan godišnje, bez obzira što ga obilježavamo već desetak godina, u hrvatskom slučaju nije dovoljan.

Predsjednica bi trebala otkriti da je ZDS ustaški pozdrav

Možda bi tek nakon jednogodišnjeg edukativno-istraživačkog projekta predsjednica, obilazeći sve županijske centre i njihove arhive, napokon otkrila da “Za dom spremni” nije stari hrvatski nego isključivo ustaški i time apsolutno neprihvatljiv pozdrav.

Možda bi nakon nekoliko poziva u goste uglednim svjetskim istraživačama, a ne hrvatskim kvazipovjesničarima i revizionistima, urednici i voditelji na nacionalnoj televiziji shvatili da je u suprotnosti s istinom, pa čak i ustavom, promovirati knjige koje negiraju ustaški genocid i holokaust.

Možda bi vlada prestala podržavati organizacije i skupove koji ustaške logore za djecu nazivaju “prihvatilištima”, a nasilno oduzimanje djece od majki “zbrinjavanjem siročadi”, ako bi se organizirala višednevna druženja na kojima bi preživjeli logoraši, tzv. “kozaračka djeca” pojedinim ministrima i njihovoj djeci prepričavali kako je izgledalo djetinjstvo u jednom takvom “prihvatilištu.”

Rasistički reality show

Možda nekim hrvatskim gradonačelnicima i gradskim vijećnicima nakon sudjelovanja u jednogodišnjem, nazovimo ga “rasističkom reality showu”, u kojem bi morali trpjeti sve što u rasističkom režimu trpi pripadnik “niže rase”, ne bi više nikad palo na pamet davati imena ulica po Mili Budaku, Juliju Makancu i sličnim potpisnicima rasnih zakona i ideolozima rasističke i šovinističke politike.

Možda bi uvođenjem obaveznog jednogodišnjeg programa “Čitanje Biblije s razumijevanjem” po hrvatskim katoličkim župama u zemlji i inozemstvu neki svećenici napokon shvatili da su Pavelićevi i Luburićevi pogledi na ljudska prava u potpunoj suprotnosti s onima Isusa Krista.

Svi ovi “možda” podrazumijevaju neznanje. U tom slučaju ne bi trebalo štedjeti ni vremena ni sredstava da se ono što je pogrešno naučeno ispravi. Ali što ako živimo u zemlji u kojoj navedene aktere i dobar dio stanovništva ne zanimaju znanstveno utemeljene činjenice? Ili još gore, ako u svom svjetonazoru i domoljublju pronalaze opravdanja za te činjenice?

Onda nam ne preostaje drugo nego im svakodnevno i na sve moguće načine davati do znanja da nas je više. I da su, bez obzira koliko se danas osjećali jakima, njihovi stavovi kako u prošlosti tako i budućnosti osuđeni na poraz!

Povratak na Net.hr