Nesretnik živi u kući koja prokišnjava, jedva se kreće, s dvije štake, živi, kako je kazao Novom listu, od milostinje susjeda, a zbog psihičke mu je bolesti oduzeta radna sposobnost. No, Grad ne mari ni najmanje - inzistiraju na ovrsi. Kako se to dogodilo?
Cijeloga je života radio kao urar, a onda je krajem osamdesetih shvatio da pati od fobije.
"U jednoj fazi dobio sam naredbu iznutra – znam da me teško možete razumjeti – da moram pobrojati rupice na bubnju stroja za pranje rublja. Pobrojao sam ih 180. A drugi put 183. Od tada zaobilazim 'vešmašinu', a prošlo je skoro 30 godina", kazao je D. J.Novom listu. Zbog ovog je poremećaja, uvjerenosti da će mu se nešto strašno dogoditi ne postupi li po opsesiji, završio u invalidskoj mirovini, a svoj je obrt predao ortaku I. T.
Formalnost stala na put predavanju obrta ortaku
To se pokazalo kao fatalna greška, jer nije pričekao da prođu tri godine njihovog zajedničkog rada da bi prema tadašnjim propisima I. T. mogao koristiti prostor.
I. T. je ostao dužan Gradu, a Grad je tužio D. J.-a u čak četiri navrata - i tek im je četvrta tužba uspjela. Iako su oba bivša ortaka na sudu tvrdila da je I.T. taj koji je odgovoran za dug, pa je on i ponudio da podmiri dugovanje, gradske vlasti nije bilo briga.
Obersnel priznao da je znao za sve okolnosti i da to ne mijenja ništa
"Irelevantna je činjenica što je u utuženim razdobljima predmetni prostor koristio I.T. uz znanje, a ne dopuštenje Grada Rijeke", napisao je gradonačelnik Vojko Obersnel bolesnom D. J.-u kad mu je odbio molbu za otpis novčanog duga. Traže da do kraja otplati dug za izmaklu novčanu dobit od prostora koji je koristio i dugovanje koje je I. T. napravio. U četvrtom se postupku, naime, sud priklonio stavu da je D. J. sam trebao - fizički izbaciti I.T.-a iz prostora koji nije njegov!
