KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

GODINE KOJE SE NE SMIJU PONOVITI: Jedna rečenica o ustašama i partizanima koju sam primio najbolje ukazuje na težinu situacije

Nakon potresa i korone, problemi koji se odnose na nemogućnost uspješnog suočavanja s prošlošću iz sadašnje perspektive djeluju nebitno

U nizu novogodišnjih poruka koje sam primio jedna je na ironičan način možda i ponajbolje ukazala na težinu situacije u kojoj se nalazimo. Ona glasi ovako: “nadam se da će u 2021. najveći problemi s kojima ćemo se opterećivati opet biti ustaše i partizani”. Prije samo godinu dana u ovakvoj poruci ne bih vidio ništa duhovito niti bih u takvoj želji prepoznao ikakvu dobru namjeru.

Međutim, nakon višemjesečne zdravstvene, ekonomske i općedruštvene krize uzrokovane pandemijom koronavirusa, ali i nekoliko razornih potresa, problemi koji se odnose na nemogućnost uspješnog suočavanja s prošlošću iz sadašnje mi perspektive izgledaju gotovo nebitno i bezazleno. I baš zato bih volio da oni u 2021. ponovo postanu nešto najgore s čime ću se ja kao povjesničar i društvo u kojem živim morati suočavati.

A bit će prilike. Jer, 2021. obilježavamo nekoliko okruglih obljetnica događaja koji su sudbonosno utjecali na međuljudske, međunacionalne i međudržavne odnose u regiji u kojoj živimo. Prva se odnosi na osamdeset godina od početka Drugog svjetskog rata. Sukob započet 1941. u sljedeće će se četiri godine pretvoriti u krvavi bratoubilački rat koji je uključivao genocid, etnička čišćenja i masovna razaranja.

Dok je Jugoslavija početkom travnja te godine nestajala u vihoru rata njezin je kralj s ministarskom svitom pobjegao iz zemlje. Dio jugoslavenske vojske se odmah predao, a dio se umjesto oslobađanju zemlje ubrzo okrenuo kolaboraciji s okupatorima. Jugoslavenska vojska u otadžbini, kako su njezini pripadnici sami sebe nazivali, ustvari je predstavljala raštrkane i međusobno nepovezane četničke odrede koji će boreći se rame uz rame s nacističkim, fašističkim i ustaškim vojnicima učiniti brojne etnički i vjerski motivirane zločine.

U svakoj tami ima mjesta za svjetlost

Hrvati, točnije pripadnici ustaškog pokreta, te su ’41. od Hitlera i Mussolinija na poklon dobili državu s prvenstvenim ciljem lakšeg ostvarivanja interesa Trećeg Reicha i fašističke Italije u tom dijelu Europe. Država nezavisna na papiru postat će jedan od najbolje organiziranih zločinačkih projekata koji će pokušati “očistiti” Hrvatsku od svih etnički, rasno i vjerski nepoželjnih “elemenata”. Poklonu kakvog su dobili Hrvati nadali su se i neki u Srbiji. Na njihovu žalost, u ostvarivanju tog cilja nije pomoglo ni savezništvo Milana Nedića s Adolfom Hitlerom pa su se morali zadovoljiti tek statusom njemačkog protektorata.

Da u svakoj tami ima mjesta i za svjetlost potrudili su se u ljeto te sudbonosne 1941. jugoslavenski antifašisti, pripadnici partizanskog pokreta predvođenog Komunističkom partijom i Josipom Brozom Titom. Za razliku od ustaša i četnika vođenih nacionalističkom mržnjom partizani su pokazali da suradnja i solidarnost pripadnika različitih nacija mogu itekako dobro i uspješno funkcionirati.

Nažalost, ’41. se, kako to u svojoj knjizi argumentirano pokazuje Slavko Goldstein, na različite načine ponovila ’91. Tako dolazimo do druge važne obljetnica, a koja se odnosi na trideset godina od početka novog rata, te početka raspada jedne i stvaranja druge, tj. nekoliko drugih država. U tom smislu bi 2021. mogla biti još jedna prilika da se narodi koji žive na ovim prostorima zagledaju u prošlost i razmisle o uspjesima i još više neuspjesima koje su u proteklih trideset godina proživjeli.

Suočavanje s prošlošću

Posljednjih godina znanstveno utvrđene činjenice nisu igrale presudnu ulogu pri suočavanju s prošlošću. Obiteljske priče, subjektivna iskustva i politički stavovi često su imali jači utjecaj na oblikovanje slike o prošlosti od radova povjesničara ili dobro argumentiranih sudskih optužnica. Potvrda tomu su npr. proglašavanje, bez ijednog jedinog dokaza, ustaškog pozdrava “Za dom spremni” starim hrvatskim ili proglašavanje četnika antifašistima unatoč svim poznatim dokazima o njihovoj suradnji s fašistima. Također potvrda tomu, a koja se pokazuje daleko opasnijom, odnosi se na proglašavanje pojedinaca odgovornih za stravične ratne zločine nad civilnim stanovništvom nacionalnim herojima i patriotima.

Po svemu sudeći racionalan pristup nije do sada imao većeg uspjeha. Prošlost je i dalje jedan od najutjecajnijih faktora nestabilnosti i jedan od glavnih izvora netrpeljivosti među južnoslavenskim narodima. Ali ok, ako već ne može racio, mogu li možda emocije pomoći normalizaciji odnosa unutar svakog društva i između različitih društava?

Upravo to je jedan od razloga zašto o suočavanju s “dalekom” prošlošću pišem danas kada se u Hrvatskoj suočavamo s tragedijom koja kao da je bila jučer. Bile su dovoljne doslovno minute nakon stravičnog potresa da se građani Hrvatske solidariziraju i krenu pružati jedni drugima pomoć. Udaljenost unesrećenih, njihova nacionalna i vjerska pripadnost, političke i ideološke sklonosti, imovinski status i razina obrazovanja postali su u tren oka potpuno nebitni. Isto tako, doslovno minute su bile potrebne da unesrećenim građanima Hrvatske počnu pristizati prvo poruke solidarnosti, a zatim i konkretne ponude pomoći i iz susjedne Srbije i Bosne i Hercegovine.

Činjenica da su prije nekoliko godina na isti način Hrvati reagirali prema poplavama ugroženim građanima Srbije i BiH samo potvrđuje da se radi o čudnoj, ali očito uobičajenoj pojavi. Tu pojavu bi se najlakše moglo opisati kao volju da jedni s drugima ratujemo kad nemamo većih problema i potrebu da jedni drugima pomažemo kada nam je najteže. Možda psiholozi i psihijatri imaju objašnjenje za takvo ponašanje, ali ja ga nikada neću shvatiti.

Iskustvo nas uči da se prakse revidiranja prošlosti na ovim prostorima nećemo tako lako riješiti. I taj problem ne smijemo zanemariti. Ali, dok se bavimo pronalaženjem rješenja za kvalitetno suočavanje s prošlošću bilo bi dobro da više pažnje posvetimo praksama međusobne suradnje u budućnosti. I da ih proširimo na sve situacije, a ne samo one kada se netko nađe u nevolji.

Jer (zajedničku) prošlost, i uz najbolju volju, ne možemo uljepšati. Ali, s tek malo dobre volje, (zajedničku) budućnost možemo.

Povratak na Net.hr