Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

DAN OSLOBOĐENJA ZAGREBA

GENIJALAN KOMENTAR POVJESNIČARA: Evo u kakvom ćemo društvu živjeti ako se sramimo antifašizma, ‘ustaše i partizani’ onda će nam biti najmanji problem!

Zašto se Europa ponosi, a Hrvatska srami svog antifašizma

Kao i danas, 8. svibnja 1945. bio je utorak. Toga dana u 23:01, nakon šest godina ratovanja, bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke službeno je završen najveći i najtragičniji rat u povijesti. Iako je svaki rat na svoj način brutalan ono što Drugi svjetski čini “posebnim” su masovni zločini prema civilnom stanovništvu.

Milijuni nedužnih ljudi ubijeni su na najsuroviji način samo zato što su ih fašistička i nacistička ideologija proglasile rasno, vjerski, nacionalno ili politički nepodobnima. Tijekom rata na najekstremniji se način pokazalo lice i naličje ljudske vrste. U prvi plan su više nego ikada došli oni sposobni za mržnju, nasilje i zločin, ali i oni koji su uvijek, bez obzira na posljedice, spremni na hrabrost, solidarnost i požrtvovnost.

I jedni i drugi niti su se pojavili niti su nestali s Drugim svjetskim ratom. Oni su (od)uvijek među nama. I upravo u toj činjenici leži razlog obilježavanja 8. svibnja, odnosno Dana pobjede. Poučeni prošlošću ne smijemo ignorirati “prve” nego učiniti sve da nam u izgradnji svijeta u kojem želimo živjeti oni “drugi” postanu uzor.

Na Zapadu nema mjesta revizionizmu

Svake godine europski i svjetski državnici nastoje iskoristiti Dan pobjede kako bi jasno i nedvosmisleno poslali poruku u kakvom svijetu oni i njihova društva žele živjeti. U svijetu francuskog predsjednika, britanske kraljice i, što je posebno važno, njemačke kancelarke nema mjesta povijesnom revizionizmu, relativizmu i negacionizmu.

Njih kukasti križ ne podsjeća na stari indijski simbol sunca, za pozdrav podignutom desnicom neće tražiti opravdanje u starogrčkom olimpijskom pozdravu, a točan broj ubijenih Židova ne vide kao uvjet za davanje nedvosmislene ocjene o režimu koji je nastojao provesti “konačno rješenje”.

Znači li to da na svoju pobjedničku ulogu gledaju nekritički? Nipošto! U tim društvima znanstvenici i političari raspravljaju o (ne)opravdanosti bombardiranja Dresdena i Hirošime, o poslijeratnom silovanju žena, kažnjavanju kolaboracionista bez sudskih presuda ili o logorima za Amerikance japanskog podrijetla. I upravo suočavanjem s negativnim primjerima nastoje naglasiti koliko su oni pozitivni važni. Samo onaj tko priznaje i kaje se zbog vlastitih pogrešaka ima pravo ponositi se dobrim djelima koje je učinio.

KLASIĆ: Zašto neki u Hrvatskoj imaju potrebu uljepšavati ulogu Hitlerovih saveznika? Pa, to bi bilo pitanje za psihijatre

Zašto se sramimo svog antifašizma?

A što je s našim društvom i našim političarima kada je u pitanju obilježavanje Dana pobjede? Po tko zna koji put uspjeli smo učiniti sve suprotno onom što bi trebalo biti normalno i logično. Zemlja i narod(i) s najjačim i najbolje organiziranim antifašističkim pokretom otpora u Europi tog istog pokreta se posljednjih 28 godina srami.

Mladići i djevojke koji su u borbi protiv okupacije, rasnih zakona, koncentracijskih logora, masovnih ubijanja i protjerivanja dali vlastiti život, umjesto da svojim primjerom predstavljaju uzor mladima u Hrvatskoj i širom Europe, početkom 1990-ih su ponovno, kao i pedeset godina ranije, proglašeni neprijateljima.

Ustaše se gleda kao romantične borce za Hrvatsku

Da stvar bude gora, oni koji su na vlast u Hrvatskoj 1941. došli isključivo voljom Hitlera i Mussolinija, koji su cijelo vrijeme rata bili njihovi vjerni saveznici, koji su u provođenju holokausta i genocida nad vlastitim stanovništvom pokazali surovost teško usporedivu s bilo kojim drugim primjerom, e ti su u međuvremenu postali romantični hrvatski patrioti i borci za hrvatsku državu.

Naravno, riječ je o ustašama. I dok cijeli demokratski svijet, strani političari i relevantni svjetski povjesničari NDH smatraju marionetskom državom Adolfa Hitlera, a ustaški režim zločinačkim, dio hrvatskog društva, uključujući i neke političke dužnosnike, nije baš siguran što je “prava istina”. I neće ni biti dok god tu “istinu” traže u izjavama pjevača, nogometaša i političara “opće prakse”, a ne u knjigama i znanstvenim radovima svjetski relevantnih povjesničara.

Za kraj možda i ono najvažnije. Oko interpretacija prošlih događaja vjerojatno se nećemo, pa i ne moramo složiti. Mnogo važnije je da razmislimo u kakvom društvu sutra želimo živjeti. Ako to neće biti društvo u kojem se potiču ljudska prava, tolerancija, solidarnost i nenasilje nego nacionalizam, rasizam, isključivost i sukobi, onda su nam “ustaše i partizani”, nažalost, najmanji problem. Kako budućnost ne bi otišla u tom smjeru važno je da o pobjedi nad fašizmom razmišljamo svakoga dana, a ne samo 8. svibnja.

Povratak na Net.hr