Zakonski im je omogućeno da vas gone bez obzira kakvu kvalitetu usluge isporučivali. Činjenicom da postoje osigurana im je lagodna egzistencija u uvjetima o kakvima konkurenti mogu samo sanjati. No, ni to nije dosta, pa su i oni odlučili priključiti se općem orgijanju po računima osiromašenih građana.
Penziće koji su u svojstvu inkasatora dosađivali ljudima viseći po kućnim zvonima i uvjeravali ih kako nije moguće da nemaju televizor ili radio, zamijenile su osobe puno uglađenije vanjštine. Više ne zvone po vratima, nego sve obavljaju nekako neosobno, ali s puno više uspjeha.
Šabloniziranim dopisima obavijeste žrtvu da nije platila određeni broj računa za pretplatu, pribroje tome sve zatezne kamate i, naravno, vlastitu tarifu, te 'sjednu' na račun prijestupniku.
HRT je tako samo u prva tri mjeseca 2011. godine pokrenuo nevjerojatnih 53 tisuće ovrha protiv TV-pretplatnika. Kako je u cijeloj prošloj godini pokrenuto svega 77 tisuća ovrha, javna radio i TV-kuća, nastavi li ovim tempom, do kraja ove godine mogla bi ovršiti više od 200.000 računa svojih pretplatnika.
Poplava ovrha dva puta godišnje
Odgovorni s Prisavlja ipak tvrde da ne kane probijati te rekorde i da svi koje sad nisu usrećili ovrhom mogu odahnuti do srpnja. Naime, u svemu postoji i određeni ritam. Pretplatnike se tako ovrhama spopada samo dva puta godišnje. Jednom u ožujku i jednom u srpnju.
Koliko bolje HRT stoji čak i od nekih komunalnih poduzeća koja isporučuju dobra i usluge daleko nužnije građanima, otkriva i podatak da su sva svoja potraživanja iz prethodnih godina uspjeli naplatiti.
Odvjetnička elita u borbi protiv neplatiša
Tajna te zavidne razine naplate, nažalost, nije u velikoj stručnosti pravne službe državnog mastodonta u kojem je zaposleno 3.500 ljudi, nego zato što su za utjerivanje dugova od pretplatnika angažirali neka od najjačih imena zagrebačkih odvjetničkih krugova.
U situaciji u kojoj je upravo, HRT među rijetkima u državi i dalje ima isti broj zaposlenih, plaće im nisu smanjene i uglavnom žive kao da se kriza i neimaština u ostatku države njih ne tiču. Premda je zakonski utemeljeno, moralno je duboko upitno takvo strastveno utjerivanje RTV-pristojbe.
Pridoda li se tom sve lošija kvaliteta onoga što nude kroz svoj program i sve češće punjenje ostalih medija međusobnim tračanjem i sukobima, lako se nameće i drugo pitanje, ono o tome je li konačno došlo vrijeme za izmjenu koncepta financiranja HRT-a koji bi trebao biti javni servis, a sve češće to nije.
Ne zna se gdje je gore
O gafovima i skandalima u informativnom programu već je napisano toliko tekstova da bi se mogli ukoričiti u solidnu knjigu. U pokušajima da se priguši bilo kakvo kritičko mišljenje koje bi navelo gledatelje na dublje razmišljanje o svijetu oko njih, redom su ukinute sve informativne emisije u kojima je postojao rizik da se pojave tonovi mrski vlasti.
U fotelje središnjih informativnih emisija postupno su ugurane osobe kojima se ili bez ikakva napora može upravljati, ili su sami po sebi savršeno 'ugođeni' i 'po mjeri', poput Dijane Čuljak, kojoj je, primjerice, potpuno ispravno unaprijed dogovoriti s premijerkom Jadrankom Kosor da je u ekskluzivnom javljanju za Dnevnik neće pitati ništa o skandalu skrivanja broja nezaposlenih, što je u tom trenutku bila tema broj jedan svih medija.
Izaslanstvo gospodarske redakcije propisno se pak osramotilo pohodom na briefing u Agrokor, detalje kojega nikada nisu objasnili javnosti koja ih plaća da budu objektivni i nepristrani, a ne da se 'brifiraju' kod jednog od najvećih oglašivača u državi i na istoj toj televiziji.
Na dokumentarce napravljene u maniri BBC-a, kuće koja bi im i po javnom karakteru i po izvrsnosti izvedbe trebala biti uzor, u najboljem slučaju ćemo čekati još dosta dugo. Umjesto tog tipa programa, koji bi trebao biti zaštitni znak javnog servisa koji svi plaćamo, nudi se rijetkima gledljiva indijska sapunica.
'Edukacija' putem sapunica
Kad se tome i prigovori, odgovorni za kupnju trećerazrednog smeća imaju spremno objašnjenje koje se može iščitati samo na način da su pretplatnike za njihov novac odlučili još i praviti budalama.
"Serija će gledateljima dočarati Indiju i upoznati ih s njenom kulturom i životnim navikama koji jesu različite od naših, ali ima i puno sličnosti", istaknula je prije nešto manje od pola godine Hloverka Novak Srzić, koja je bolivudsku sapunicu time nastojala utrpati valjda pod obrazovni program. Kad ne zatupljuju narod indijskim sapunicama, onda se za to pobrinu nevjerojatan kič i posvemašnja dosada u sklopu emisije Država, selo, grad, ili pak tko zna koja epizoda dramske serije Stipe u gostima klišeiziranih likova u predvidljivoj fabuli.
Da je riječ o nekoj od komercijalnih televizija, sve to bi se još moglo opravdati željama gledatelja, utrkom za gledanošću i reklamama, ali riječ je o javnoj televiziji, koja, osim što dobiva redovite i sigurne dotacije iz državnog proračuna, od pretplatnika na mjesečnoj bazi uzima, ili prisilno utjeruje osamdesetak kuna.
Pa, ako već postoji suglasnost političkih elita koje očito ne žele bitno mijenjati koncept funkcioniranja javne televizije, jer im svima odgovara da na nju imaju utjecaja, sigurno bi se mogao naći način da se odgovornima u toj kući pošalje jasna poruka da je angažiranje skupih odvjetnika koji svoje tarife naplate pretplatnicima-dužnicima u najmanju ruku neprimjereno.
